AMERIČKA GNJILOĆA
Američka gnjiloća zarazna je bolest poklopljenog pčelinjeg legla prouzročena bakterijom Bacillus larvae. Zaražena ličinka ugiba i pretvara se u smeđu, ljepljivu i rastezljivu tvar koja se sušenjem posve prilijepi uz dno stanice pa ova, na prvi pogled, izgleda kao prazna. U osušenoj ličinki uzročnik, pretvoren u spore, ostaje živ i nekoliko desetaka godina, sposoban da ponovno izazove bolest dođe li u dodir s pčelinjom ličinkom. Zaražena pčelinja zajednica polako slabi, jer ugiba leglo i nema dovoljne prinove mladih pčela pa napokon posve propada. Bez provedbe posebnih mjera, zajednica teško može ozdraviti. Suzbijanje bolesti propisano je zakonom.
Američka gnjiloća naziva se i opaka gnjiloća ili kuga pčelinjeg legla. Bolest je poznata od davnine, pa se podaci o njoj nalaze i u najstarijim knjigama o pčelarstvu. Raširena je u cijeloj našoj zemlji, a i u svijetu. Ipak je u pojedinim zemljama strogim veteri-narsko-upravnim mjerama posve iskorjenjena. Vrlo tvrdokoran tijek bolesti i poteškoće u suzbijanju zbog velike otpornosti uzročnika bolesti, učinili su američku gnjiloću jednom od najtežih pčelinjih bolesti. Često je bolesnu pčelinju zajednicu najbolje spaliti zajedno s košnicom i priborom. Jasno je stoga da ta bolest nanosi teške ekonomske gubitke.
Uzročnik američke gnjiloće je gram-pozitivna štapićasta bakterija, duga 2 - 5 i široka 0,6 - 0,8 mikrometra, pa je vidljiv samo pod mikroskopom s velikim povećanjem. Kad prodre kroz stijenku crijeva pčelinje ličinke ili ubodom varoe dospije izravno u tkivo ličinke, vrlo se brzo razmnožava i uskoro izaziva smrt svog domaćina. Svojim razvojem koči rast ostalih mikroorganizama, pa u propaloj ličinki nalazimo samo uzročnike američke gnjiloće. U propaloj ličinki nastaju nepovoljni uvjeti za daljnje razmnožavanje uzročnika, te on stvara trajne oblike, ovalne endospore, duge 1.1 - 1.9 i široke 0,6 - 0.7 mikrometra, koje odmah odbacuju vegetativne dijelove stanice. Po njima se u dijagnostičkim laboratorijima utvrđuje bolest. Spore su toliko otporne da na saću ostaju žive i mogu zaraziti pčelinje ličinke više desetaka godina. Mogu izdržati kuhanje u običnoj vodi. u medu ostaju žive pri temperaturi od 100" C više od dva sata, a u rastaljenu vosku ugibaju tek pri 120" C nakon 20 minuta.
Za zarazu su primljive pčelinje ličinke dok uzimaju hranu. Uvjeti za širenje zaraze unutar pčelinje zajednice su idealni. Raspored rada pčela radilica je takav da one prvih dana sudjeluju u najprljavijim
poslovima čišćenja košnice. One pokušavaju očistiti i stanice s uginulim ličinkama te se tom prilikom onečiste sporama uzročnika bolesti. Sljedećih dana (još uvijek onečišćene) te iste radilice postaju hraniteljice starijeg pčelinjeg legla. Tom prilikom dolazi do zaražavanja zdravih Učinaka. U crijevu ličinke uzročnik miruje, a počinje se umnažati tek kad se ličinka ispruži, pčele je poklope i kad počinje preobrazba. Samo kod izravnog unošenja uzročnika u tijelo ličinke, može doći do uginuća i prije negoli je ličinka poklopljena. To se najčešće događa pri jakom napadu varoama. Kako je američka gnjiloća po svojoj definiciji bolest poklopljenog legla i kako se sve do pojave varooze javljala samo na poklopljenom leglu, predložen je naziv "atipična američka gnjiloća", kad uz pomoć varoe ugiba i nepoklopljeno leglo.
Izvori su zaraze bolesne pčelinje zajednice, napuštene košnice i pčelinjaci, te sav pribor koji je bio u dodiru s bolesnom pčelinjom zajednicom. Najčešći je prirodni put kojim uzročnik ulazi u zdravu pčelinju zajednicu, grabež. Bolesna pčelinja zajednica slabi i ne čuva dovoljno ulaz u košnicu te za slabe paše često postaje žrtva okolnih jakih pčelinjih zajednica. Pčele kradljivice tom prilikom uz med odnose u svoje košnice i uzročnike bolesti, pa se bolest može naglo proširiti po cijelom pčelinjaku, a i na okolne pčelinjake. Zalijetanje pčela nema kod ove bolesti veće značenje, iako se prije smatralo da bolest mogu prenijeti i pčele skupljačice koje potječu iz zaraženih zajednica kad na povratku s paše zabunom udu u tuđe košnice. Poznavajući raspored rada pčela radilica, jasno je da najveći broj spora imaju na sebi mlade pčele čistačice. Kasnije one obavljaju još cijeli niz poslova u košnici prije negoli postanu pčele skupljačice, te se mehanički očiste od većine spora. Sustavni su pregledi pokazali da pčele, na izlazu iz košnice u kojoj vlada bolest, mogu imati na sebi veći broj spora uzročnika bolesti. Spore se mogu naći i u mednom mjehuru. Međutim, na putu do paše pčele utroše zalihu meda iz mednog mjehura, a radom na cvijeću oslobode se spora. Tako na povratku kući nisu više opasne kao prenositelji zaraze. Praksa je također pokazala da se rojevima i iskucancima iz bolesnih pčelinjih zajednica bolest uglavnom ne prenosi. Sve su to razlozi daje američka gnjiloća, iako teška bolest, ipak imala osobine ne previše eksplozivne bolesti. U prirodnim uvjetima pčele se pokušaju smjestiti daleko jedne od drugih. Bolesnu zajednicu obično napadnu voskovi moljci koji zajedno sa saćem pojedu i propale ličinke. Ako se u šupljinu takve propale zajednice useli novi roj, više nema zaraznog materijala i nova zajednica ostaje zdrava.
Dolaskom varooze u naše krajeve promijenili su se i putevi širenja uzročnika američke gnjiloće. Glavni put širenja varooze je zalijetanje pčela u tuđe košnice. Međutim, varoe su često zaražene uzročnicima američke gnjiloće pa put njihova širenja postaje i put širenja američke gnjiloće. Na taj način tumačimo jaku raširenost američke gnjiloće u svim krajevima gdje se javlja varooza.
Naglom širenju bolesti u novije vrijeme pridonijeli su i sami pčelari. U pčelinjaku zarazu prenosi pčelar prilikom radova kao stoje pregled pčelinje zajednice, umjetno razrojavanje, pojačavanje hranom i leglom te vrcanjem. Moderan način pčelarenja košnicama s okvirima pogoduje širenju uzročnika bolesti iz jedne košnice u drugu. Na veće udaljenosti zaraza se prenosi selidbom i prodajom zaraženih pčelinjih zajednica, medom i satnim osnovama načinjenim iz nera-skuženog voska. Unutar pčelinje zajednice, uzročnike bolesti prenose pčele hraniteljice do zdravih ličinki. Bolest se može razviti u svako doba godine kada ima legla. Ipak, u jakim zajednicama tijek bolesti može biti veoma polagan, a poznati su i slučajevi otpornosti nekih sojeva pčela na američku gnjiloću.
Prve promjene koje se mogu uočiti na poklopcima iznad uginule ličinke jesu tamnije mrlje, posebno u donjem dijelu poklopca. On postaje naboran i postupno se uvlači u dubinu stanice. Pčele čistačice pokušavaju skinuti takve poklopce pa se na njima pojavljuju rupice nepravilno izgriženih rubova. Što više legla ugiba, to više zaostaje poklopljenih stanica koje su nepravilno porazbacane po saću i time se dobiva nepravilan raspored legla. To se naročito lako uočava u jesen kad nestaje zdravog legla, pa u kraju gdje vlada američka gnjiloća treba jesenskom pregledu pčela obratiti posebnu pozornost. Svježe uginule ličinke sivožućkaste su boje, bez sjaja i mlohave. S vremenom postaju žućkastosmeđe do smeđe, a kolutićavost i oblik postupno se gube. Konačno se ličinka pretvori u bezobličnu, smeđu, ljepljivu i rastezljivu tvar, slabog mirisa na stolarsko tutkalo. Propada i kožica ličinke pa se propala tvar prilijepi za dno stanice. U propaloj ličinki nalazi se oko dvije i pol milijarde spora uzročnika, sposobnih da ponovno izazovu bolest ako dospiju do mladih primljivih pčelinjih Učinaka. Četiri do šest tjedana nakon uginuća, ostatak ličinke priliježe u tankom sloju uz donju stijenku stanice, a nakon osam tjedana stanica izgleda kao prazna. Zajednice, u kojima je bolest uzela maha, sve više slabe i često postaju žrtve grabeža ili voskovih moljaca.
Za zarazu su primljive savijene pčelinje ličinke, ali starenjem primljivost opada. Da bi se zarazila ličinka mlađa od jednog dana potrebno je samo 10 spora, dok je više od 10 milijuna spora potrebno za ličinku staru 4 - 5 dana. U odraslih pčela uzročnik američke gnjiloće ne izaziva nikakve promjene. Otpornost nekih sojeva pčela na američku gnjiloću pčelinjeg legla temelji se na brzom otkrivanju propalih ličinaka i jakom nagonu za čišćenje. Na taj način odrasle pčele uspijevaju iz košnice ukloniti zarazni materijal. Naša kranjska pčela ima dobro izražen nagon za čišćenje, a dugotrajnim selekcijskim radom već se uspjelo dobiti sojeve pčela posve otporne na američku gnjiloću. Ipak, takve pčele se ne koriste u praktičkom pčelarenju jer im proizvodna svojstva ne zadovoljavaju.
Dijagnoza bolesti postavlja se na osnovi svojstvenih znakova na poklopljenom pčelinjem leglu i nalazu uzročnika u propalim ličinkama. Uz nalaz varoa valja brinuti i o atipičnoj američkoj gnjiloći. Diferencijalno-dijagnostički treba pripaziti da se bolest ne zamijeni s lažnom gnjiloćom pčelinjeg legla.
Sigurno utvrđivanje bolesti obavlja se samo u specijaliziranim veterinarskim laboratorijima. Posumnja li se na američku gnjiloću, treba hitno pozvati nadležnog veterinara. U protivnom, pčelar snosi krivičnu odgovornost jer prikrivanjem bolesti pridonosi njezinu širenju.
Na pretragu se dostavlja komad saća na kojemu ima najviše propalih ličinaka i gdje su promjene na saću najuočljivije. Dobro je poslati komad saća veličine 10 x 20 cm, ali je bolje da taj komad bude i manji nego da na njemu ima meda. Med u transportu iscuri i uprlja saće što otežava pretragu, a postoji i opasnost od širenja bolesti ako do njega dođu pčele. Saće valja zamotati u običan novinski papir i zapakirati u kartonsku ili drvenu kutiju. Nikako se ne smije upotrebljavati nepropusna polivinilska ambalaža, jer se u njoj saće upari i upljesnivi. Uz materijal se šalje i popratno pismo s opisom stanja u bolesnoj pčelinjoj zajednici i na pčelinjaku.
Američka gnjiloća pčelinjeg legla suzbija se prema odredbama Zakona o zaštiti životinja od zaraznih bolesti koje ugrožavaju cijelu zemlju i prema Naredbi o provedbi mjera za sprječavanje stočnih zaraza u tekućoj godini. Prema tom Zakonu, u kraju gdje se bolest javljala prethodne godine, vlasnici odnosno držatelji pčelinjih zajednica kad ih sele na pašu, dužni su pozvati nadležnog veterinara da tijekom mjeseca ožujka ili travnja pregleda pčelinje zajednice na
američku gnjiloću. O rezultatu pregleda veterinar je dužan izdati zdravstvenu potvrdu.
U novije vrijeme utvrđeno je da se spore uzročnika američke gnjiloće mogu otkriti u medu obično godinu dana ranije negoli se javeklinički znakovi bolesti. U trenutku kad se jave znaci bolesti, može se u gramu meda obično naći između 6 000 i 12 000 spora. Međutim, zabilježeni su i slučajevi kada je med sadržavao u gramu više od 3 milijuna spora, a pčelinja zajednica nije pokazivala nikakve znakove bolesti. Isto tako su spore nekad nađene i tri godine prije izbijanja znakova bolesti. Te činjenice igraju važnu ulogu u provođenju rane dijagnostike američke gnjiloće. Tako se u pojedinim zemljama provodi rutinska kontrola meda, a u pozitivnim slučajevima detaljno se pregledava pčelinjak. Zajednice, kod kojih se utvrde znakovi bolesti, isključuju se iz daljnjeg uzgoja jer je utvrđeno daje sklonost bolesti nasljedna, a one kod kojih nije došlo do pojave znakova bolesti preventivno se liječe.
Kad se laboratorijskim pretragama potvrdi sumnja na američku gnjiloću, veterinar propisuje, na osnovi poznavanja situacije u određenom kraju, što će se poduzeti radi saniranja bolesti i uklanjanja izvora zaraze.
Najbrži rezultati postižu se radikalnim načinom suzbijanja bolesti. Zbog toga se bolesne pčelinje zajednice, navečer kad se sve pčele vrate u košnicu, uguše paljenjem sumpornih traka. Zatim se svo saće s leglom i ugušene pčele spale u iskopanoj jami koja se kasnije zatrpa zemljom. Pčelinje zajednice u košnicama s nepokretnim saćem (ple-tare, šibljare i slične) spaljuju se zajedno s košnicama, a isto tako je najbolje spaliti i stare poluraspale košnice s pokretnim saćem. Košnice koje su u dobrom stanju mogu se raskužiti opaljivanjem, pri čemu valja ostrugati i spaliti sve naslage propolisa i voska.
Saniranje pčelinjih zajednica pretresanjem pčela temelji se na spoznaji da odrasle pčele teško bolesnih pčelinjih zajednica mogu napustiti košnicu u obliku slabog roja, naći novu nastambu i početi život iznova. Za vrijeme dok izgrade novo saće oslobode se uzročnika bolesti pa kad matica zaleže novo leglo, ono se više nema čime zaraziti i ostaje zdravo. Pčelari su se od davnine koristili tom spoznajom. Pčele zaraženih pčelinjih zajednica pretresli su u kutije i ostavili u podrumu dok ne probave zaraženi med iz mednog mjehura, a zatim su ih pretresali u novu košnicu. Kasnije su nađeni lijekovi koji sprječavaju razvoj uzročnika američke gnjiloće. Uz davanje lijekova, pretresanje pčela je pojednostavljeno, a rezultati ozdravljenja su znatno sigurniji. Poteškoća je samo u tome što nijedan lijek ne djeluje na spore uzročnika. Pčelinja ličinka koja dobije lijek neće uginuti iako je došla u dodir s uzročnicima bolesti. Ali, čim se lijek potroši i ako je u košnici zaostalo mnogo spora uzročnika, one će dospjeti do novih mladih Učinaka i bolest će se opet pojaviti. Zato je najvažnije da prilikom pretresanja u novu košnicu uđu samo pčele, a leglo i sve ostalo što je teško raskužiti i na čemu ima spora uzročnika potrebno je spaliti.
Uz pretresanje, danas se uglavnom koriste antibiotici širokog spektra. Dobri rezultati postignuti su geomicinom u količini od grama otopljenog u litri šećerne otopine. Svaka pčelinja zajednica na zaraženom pčelinjaku treba dobiti tri puta po litru takve otopine s razmakom od tjedan dana. Prva litra daje se svim pčelinjim zajednicama u zaraženom pčelinjaku dan prije pretresanja. Pretresanje bolesnih pčelinjih zajednica obavlja se drugi dan predvečer, kad prestane izlijetanje pčela iz košnica. Osim antibiotika, razmnožavanje uzročnika američke gnjiloće sprječavaju i sulfonamidi, ali se mogu rabiti samo oni koji su dobro topivi u vodi. Uspješne rezultate dao je sultimon (Na-sulfamonometoksin).
Košnicu s bolesnom pčelinjom zajednicom zamijenimo raskuže-nom u koju smo prethodno stavili okvire sa satnim osnovama. Rasku-žena košnica ostaje zatvorena, a ispred nje stavimo veći komad kartona koji dolazi do poletišta. Okolnu zemlju još pokrijemo novinama. Tek tada otvaramo košnicu s bolesnom pčelinjom zajednicom. Okvire vadimo tako da ih hvatamo komadićima papira. Ništa ne diramo golim prstima, jer je ruke teško raskužiti, a papire jednostavno spalimo. Pčele otresamo sa saća pred novu košnicu na papir starom peruškom koju ćemo poslije također spaliti. Pčele ulaze u novu košnicu kroz leto, a sav zarazni materijal koji slučajno padne s okvira ostaje na novinskom papiru. Okvir pažljivo pregledamo i ako na saću ima stanica s leglom odložimo ga u priređenu kutiju za spaljivanje. Ako na saću nema legla, okvir stavljamo u drugu kutiju predviđenu za iskorištenje. Novim komadima papira vadimo sljedeći okvir i nastavljamo postupak na već opisani način. Kad završimo sav posao i kad sve pčele uđu u novu košnicu, pažljivo pokupimo prostrte papire ispred košnice i odložimo ih uz ostali materijal predviđen za spaljivanje.
Raskužbi na pčelinjaku valja obratiti veliku pozornost. Znatna otpornost uzročnika američke gnjiloće i nepažljivo provedena rasku-žba često su uzrok ponovnom javljanju bolesti u pčelinjaku. Dosad se najpouzdaniji i ujedno najjednostavniji za raskužbu pokazao plamen benzinskog ili plinskog plamenika. Ako se u košnici nalaze veće
naslage voska, propolisa i nečistoće, treba ih najprije ostrugati i spaliti, a zatim košnicu iznutra i izvana opaliti plamenom. Tom prilikom valja pripaziti da plamen zahvati svaki dio košnice, ali isto tako daje ne spalimo previše. Dovoljno je da drvo dobije blago žutu boju. Jednako se raskužuje i sav pčelarski pribor i alat koji podnosi plamen, a ostalo se raskužuje kuhanjem u vodi kroz pola sata. Med iz medišnih okvira se može izvrcati i uporabiti za ljudsku ishranu, ali treba paziti da do njega ne dođu pčele. Također, valja se podsjetiti da med u kojem se utvrde spore uzročnika američke gnjiloće. veterinarska inspekcija isključuje iz prometa. Posebno su strogi propisi za izvoz meda. U literaturi se navodi mogućnost raskužbe saća u posebnim plinskim komorama ili gama zračenjem, ali su za to potrebna posebna postrojenja, pa se kod nas primjenjuje samo pretapanje saća u vosak. Vosak se zatim raskužuje grijanjem na 120" C kroz pola sata. Pčelarske radionice za izradu satnih osnova moraju obvezno raskuži-vati sav vosak bez obzira otkud potječe, da ne bi satnim osnovama širile bolest. Nakon rada s bolesnim pčelinjim zajednicama ruke valja dobro oprati nekoliko puta sapunom i toplom vodom.
Sedam i četrnaest dana nakon pretresanja pčela, daje se ponovno svim pčelinjim zajednicama na pčelinjaku šećerna otopina s lijekom. Nakon toga pčelinjak se smatra izliječenim, i ako je sve provedeno kako treba, bolest se više ne javlja.
Pretresanje pčela je mukotrpan posao, a utvrđeno je da se bolest može izliječiti i samim davanjem lijeka. Ipak, to se može preporučiti samo ako liječenje provodi veterinar. Liječe se samo jake pčelinje zajednice kod kojih je bolest primijećena u samom početku i, naravno, ako to dopuštaju zakonske odredbe (u kraju gdje se bolest često javlja). U tom slučaju svi okviri s leglom se prevjese u medište košnice, a matica se ostavlja u plodištu gdje se na mjesto izvađenih okvira postavi prazno saće. Lijek se daje na isti način kao i kod pretresanja, a nakon 21 dan, kad iz saća prevješenog u medište izađe svo leglo, provjeri se uspjeh liječenja. Raskužbu u tom slučaju provedu same pčele. Kako se bolesno leglo našlo u odvojenom dijelu košnice, pčele lakše otkrivaju propale ličinke, otklapaju poklopce iznad njih i očiste propalu masu Učinaka. Ako bi nešto propalih Učinaka zaostalo, to se jasno vidi nakon 21 dan pa se takvi okviri mogu izvaditi i spaliti.
Svakako valja upozoriti pčelare daje prema našem zakonu obvezna prijava svake sumnje na američku gnjiloću pčelinjeg legla, a isto tako da se bez znanja veterinara ne smiju poduzimati nikakve mjere suzbijanja bolesti. Kad se na nekom pčelinjaku utvrdi bolest, veterinarska inspekcija organizira akciju pregleda svih pčelinjih zajednica na pčelinjacima u krugu tri kilometra od utvrđenog žarišta bolesti. Samo sustavnim radom kroz dugi niz godina moguće je bolest posve iskorijeniti iz nekog kraja.
Prijavi li vlasnik pčela zarazu pravodobno, tada ima pravo na naknadu štete koja nastaje zbog suzbijanja bolesti. Nastalu štetu procjenjuje komisija od tri člana od kojih je jedan veterinar. Zahtjev za naknadu štete podnosi se upravi za veterinarstvo uz sljedeće dokumente:
- nalaz ovlaštenog veterinarskog zavoda iz kojeg se vidi da bolest nije starija od dva mjeseca;
- rješenje uprave za veterinarstvo o načinu sanacije; rješenje područnog ureda o imenovanju komisije za procjenu štete;
- procjembeni zapisnik;
- potvrdu o iskorištenju, ako je nešto od bolesnih zajednica prodano;
- potvrdu veterinarskog inspektora daje postupljeno kao u rješenju o načinu sanacije.
Američka gnjiloća naziva se i opaka gnjiloća ili kuga pčelinjeg legla. Bolest je poznata od davnine, pa se podaci o njoj nalaze i u najstarijim knjigama o pčelarstvu. Raširena je u cijeloj našoj zemlji, a i u svijetu. Ipak je u pojedinim zemljama strogim veteri-narsko-upravnim mjerama posve iskorjenjena. Vrlo tvrdokoran tijek bolesti i poteškoće u suzbijanju zbog velike otpornosti uzročnika bolesti, učinili su američku gnjiloću jednom od najtežih pčelinjih bolesti. Često je bolesnu pčelinju zajednicu najbolje spaliti zajedno s košnicom i priborom. Jasno je stoga da ta bolest nanosi teške ekonomske gubitke.
Uzročnik američke gnjiloće je gram-pozitivna štapićasta bakterija, duga 2 - 5 i široka 0,6 - 0,8 mikrometra, pa je vidljiv samo pod mikroskopom s velikim povećanjem. Kad prodre kroz stijenku crijeva pčelinje ličinke ili ubodom varoe dospije izravno u tkivo ličinke, vrlo se brzo razmnožava i uskoro izaziva smrt svog domaćina. Svojim razvojem koči rast ostalih mikroorganizama, pa u propaloj ličinki nalazimo samo uzročnike američke gnjiloće. U propaloj ličinki nastaju nepovoljni uvjeti za daljnje razmnožavanje uzročnika, te on stvara trajne oblike, ovalne endospore, duge 1.1 - 1.9 i široke 0,6 - 0.7 mikrometra, koje odmah odbacuju vegetativne dijelove stanice. Po njima se u dijagnostičkim laboratorijima utvrđuje bolest. Spore su toliko otporne da na saću ostaju žive i mogu zaraziti pčelinje ličinke više desetaka godina. Mogu izdržati kuhanje u običnoj vodi. u medu ostaju žive pri temperaturi od 100" C više od dva sata, a u rastaljenu vosku ugibaju tek pri 120" C nakon 20 minuta.
Za zarazu su primljive pčelinje ličinke dok uzimaju hranu. Uvjeti za širenje zaraze unutar pčelinje zajednice su idealni. Raspored rada pčela radilica je takav da one prvih dana sudjeluju u najprljavijim
poslovima čišćenja košnice. One pokušavaju očistiti i stanice s uginulim ličinkama te se tom prilikom onečiste sporama uzročnika bolesti. Sljedećih dana (još uvijek onečišćene) te iste radilice postaju hraniteljice starijeg pčelinjeg legla. Tom prilikom dolazi do zaražavanja zdravih Učinaka. U crijevu ličinke uzročnik miruje, a počinje se umnažati tek kad se ličinka ispruži, pčele je poklope i kad počinje preobrazba. Samo kod izravnog unošenja uzročnika u tijelo ličinke, može doći do uginuća i prije negoli je ličinka poklopljena. To se najčešće događa pri jakom napadu varoama. Kako je američka gnjiloća po svojoj definiciji bolest poklopljenog legla i kako se sve do pojave varooze javljala samo na poklopljenom leglu, predložen je naziv "atipična američka gnjiloća", kad uz pomoć varoe ugiba i nepoklopljeno leglo.
Izvori su zaraze bolesne pčelinje zajednice, napuštene košnice i pčelinjaci, te sav pribor koji je bio u dodiru s bolesnom pčelinjom zajednicom. Najčešći je prirodni put kojim uzročnik ulazi u zdravu pčelinju zajednicu, grabež. Bolesna pčelinja zajednica slabi i ne čuva dovoljno ulaz u košnicu te za slabe paše često postaje žrtva okolnih jakih pčelinjih zajednica. Pčele kradljivice tom prilikom uz med odnose u svoje košnice i uzročnike bolesti, pa se bolest može naglo proširiti po cijelom pčelinjaku, a i na okolne pčelinjake. Zalijetanje pčela nema kod ove bolesti veće značenje, iako se prije smatralo da bolest mogu prenijeti i pčele skupljačice koje potječu iz zaraženih zajednica kad na povratku s paše zabunom udu u tuđe košnice. Poznavajući raspored rada pčela radilica, jasno je da najveći broj spora imaju na sebi mlade pčele čistačice. Kasnije one obavljaju još cijeli niz poslova u košnici prije negoli postanu pčele skupljačice, te se mehanički očiste od većine spora. Sustavni su pregledi pokazali da pčele, na izlazu iz košnice u kojoj vlada bolest, mogu imati na sebi veći broj spora uzročnika bolesti. Spore se mogu naći i u mednom mjehuru. Međutim, na putu do paše pčele utroše zalihu meda iz mednog mjehura, a radom na cvijeću oslobode se spora. Tako na povratku kući nisu više opasne kao prenositelji zaraze. Praksa je također pokazala da se rojevima i iskucancima iz bolesnih pčelinjih zajednica bolest uglavnom ne prenosi. Sve su to razlozi daje američka gnjiloća, iako teška bolest, ipak imala osobine ne previše eksplozivne bolesti. U prirodnim uvjetima pčele se pokušaju smjestiti daleko jedne od drugih. Bolesnu zajednicu obično napadnu voskovi moljci koji zajedno sa saćem pojedu i propale ličinke. Ako se u šupljinu takve propale zajednice useli novi roj, više nema zaraznog materijala i nova zajednica ostaje zdrava.
Dolaskom varooze u naše krajeve promijenili su se i putevi širenja uzročnika američke gnjiloće. Glavni put širenja varooze je zalijetanje pčela u tuđe košnice. Međutim, varoe su često zaražene uzročnicima američke gnjiloće pa put njihova širenja postaje i put širenja američke gnjiloće. Na taj način tumačimo jaku raširenost američke gnjiloće u svim krajevima gdje se javlja varooza.
Naglom širenju bolesti u novije vrijeme pridonijeli su i sami pčelari. U pčelinjaku zarazu prenosi pčelar prilikom radova kao stoje pregled pčelinje zajednice, umjetno razrojavanje, pojačavanje hranom i leglom te vrcanjem. Moderan način pčelarenja košnicama s okvirima pogoduje širenju uzročnika bolesti iz jedne košnice u drugu. Na veće udaljenosti zaraza se prenosi selidbom i prodajom zaraženih pčelinjih zajednica, medom i satnim osnovama načinjenim iz nera-skuženog voska. Unutar pčelinje zajednice, uzročnike bolesti prenose pčele hraniteljice do zdravih ličinki. Bolest se može razviti u svako doba godine kada ima legla. Ipak, u jakim zajednicama tijek bolesti može biti veoma polagan, a poznati su i slučajevi otpornosti nekih sojeva pčela na američku gnjiloću.
Prve promjene koje se mogu uočiti na poklopcima iznad uginule ličinke jesu tamnije mrlje, posebno u donjem dijelu poklopca. On postaje naboran i postupno se uvlači u dubinu stanice. Pčele čistačice pokušavaju skinuti takve poklopce pa se na njima pojavljuju rupice nepravilno izgriženih rubova. Što više legla ugiba, to više zaostaje poklopljenih stanica koje su nepravilno porazbacane po saću i time se dobiva nepravilan raspored legla. To se naročito lako uočava u jesen kad nestaje zdravog legla, pa u kraju gdje vlada američka gnjiloća treba jesenskom pregledu pčela obratiti posebnu pozornost. Svježe uginule ličinke sivožućkaste su boje, bez sjaja i mlohave. S vremenom postaju žućkastosmeđe do smeđe, a kolutićavost i oblik postupno se gube. Konačno se ličinka pretvori u bezobličnu, smeđu, ljepljivu i rastezljivu tvar, slabog mirisa na stolarsko tutkalo. Propada i kožica ličinke pa se propala tvar prilijepi za dno stanice. U propaloj ličinki nalazi se oko dvije i pol milijarde spora uzročnika, sposobnih da ponovno izazovu bolest ako dospiju do mladih primljivih pčelinjih Učinaka. Četiri do šest tjedana nakon uginuća, ostatak ličinke priliježe u tankom sloju uz donju stijenku stanice, a nakon osam tjedana stanica izgleda kao prazna. Zajednice, u kojima je bolest uzela maha, sve više slabe i često postaju žrtve grabeža ili voskovih moljaca.
Za zarazu su primljive savijene pčelinje ličinke, ali starenjem primljivost opada. Da bi se zarazila ličinka mlađa od jednog dana potrebno je samo 10 spora, dok je više od 10 milijuna spora potrebno za ličinku staru 4 - 5 dana. U odraslih pčela uzročnik američke gnjiloće ne izaziva nikakve promjene. Otpornost nekih sojeva pčela na američku gnjiloću pčelinjeg legla temelji se na brzom otkrivanju propalih ličinaka i jakom nagonu za čišćenje. Na taj način odrasle pčele uspijevaju iz košnice ukloniti zarazni materijal. Naša kranjska pčela ima dobro izražen nagon za čišćenje, a dugotrajnim selekcijskim radom već se uspjelo dobiti sojeve pčela posve otporne na američku gnjiloću. Ipak, takve pčele se ne koriste u praktičkom pčelarenju jer im proizvodna svojstva ne zadovoljavaju.
Dijagnoza bolesti postavlja se na osnovi svojstvenih znakova na poklopljenom pčelinjem leglu i nalazu uzročnika u propalim ličinkama. Uz nalaz varoa valja brinuti i o atipičnoj američkoj gnjiloći. Diferencijalno-dijagnostički treba pripaziti da se bolest ne zamijeni s lažnom gnjiloćom pčelinjeg legla.
Sigurno utvrđivanje bolesti obavlja se samo u specijaliziranim veterinarskim laboratorijima. Posumnja li se na američku gnjiloću, treba hitno pozvati nadležnog veterinara. U protivnom, pčelar snosi krivičnu odgovornost jer prikrivanjem bolesti pridonosi njezinu širenju.
Na pretragu se dostavlja komad saća na kojemu ima najviše propalih ličinaka i gdje su promjene na saću najuočljivije. Dobro je poslati komad saća veličine 10 x 20 cm, ali je bolje da taj komad bude i manji nego da na njemu ima meda. Med u transportu iscuri i uprlja saće što otežava pretragu, a postoji i opasnost od širenja bolesti ako do njega dođu pčele. Saće valja zamotati u običan novinski papir i zapakirati u kartonsku ili drvenu kutiju. Nikako se ne smije upotrebljavati nepropusna polivinilska ambalaža, jer se u njoj saće upari i upljesnivi. Uz materijal se šalje i popratno pismo s opisom stanja u bolesnoj pčelinjoj zajednici i na pčelinjaku.
Američka gnjiloća pčelinjeg legla suzbija se prema odredbama Zakona o zaštiti životinja od zaraznih bolesti koje ugrožavaju cijelu zemlju i prema Naredbi o provedbi mjera za sprječavanje stočnih zaraza u tekućoj godini. Prema tom Zakonu, u kraju gdje se bolest javljala prethodne godine, vlasnici odnosno držatelji pčelinjih zajednica kad ih sele na pašu, dužni su pozvati nadležnog veterinara da tijekom mjeseca ožujka ili travnja pregleda pčelinje zajednice na
američku gnjiloću. O rezultatu pregleda veterinar je dužan izdati zdravstvenu potvrdu.
U novije vrijeme utvrđeno je da se spore uzročnika američke gnjiloće mogu otkriti u medu obično godinu dana ranije negoli se javeklinički znakovi bolesti. U trenutku kad se jave znaci bolesti, može se u gramu meda obično naći između 6 000 i 12 000 spora. Međutim, zabilježeni su i slučajevi kada je med sadržavao u gramu više od 3 milijuna spora, a pčelinja zajednica nije pokazivala nikakve znakove bolesti. Isto tako su spore nekad nađene i tri godine prije izbijanja znakova bolesti. Te činjenice igraju važnu ulogu u provođenju rane dijagnostike američke gnjiloće. Tako se u pojedinim zemljama provodi rutinska kontrola meda, a u pozitivnim slučajevima detaljno se pregledava pčelinjak. Zajednice, kod kojih se utvrde znakovi bolesti, isključuju se iz daljnjeg uzgoja jer je utvrđeno daje sklonost bolesti nasljedna, a one kod kojih nije došlo do pojave znakova bolesti preventivno se liječe.
Kad se laboratorijskim pretragama potvrdi sumnja na američku gnjiloću, veterinar propisuje, na osnovi poznavanja situacije u određenom kraju, što će se poduzeti radi saniranja bolesti i uklanjanja izvora zaraze.
Najbrži rezultati postižu se radikalnim načinom suzbijanja bolesti. Zbog toga se bolesne pčelinje zajednice, navečer kad se sve pčele vrate u košnicu, uguše paljenjem sumpornih traka. Zatim se svo saće s leglom i ugušene pčele spale u iskopanoj jami koja se kasnije zatrpa zemljom. Pčelinje zajednice u košnicama s nepokretnim saćem (ple-tare, šibljare i slične) spaljuju se zajedno s košnicama, a isto tako je najbolje spaliti i stare poluraspale košnice s pokretnim saćem. Košnice koje su u dobrom stanju mogu se raskužiti opaljivanjem, pri čemu valja ostrugati i spaliti sve naslage propolisa i voska.
Saniranje pčelinjih zajednica pretresanjem pčela temelji se na spoznaji da odrasle pčele teško bolesnih pčelinjih zajednica mogu napustiti košnicu u obliku slabog roja, naći novu nastambu i početi život iznova. Za vrijeme dok izgrade novo saće oslobode se uzročnika bolesti pa kad matica zaleže novo leglo, ono se više nema čime zaraziti i ostaje zdravo. Pčelari su se od davnine koristili tom spoznajom. Pčele zaraženih pčelinjih zajednica pretresli su u kutije i ostavili u podrumu dok ne probave zaraženi med iz mednog mjehura, a zatim su ih pretresali u novu košnicu. Kasnije su nađeni lijekovi koji sprječavaju razvoj uzročnika američke gnjiloće. Uz davanje lijekova, pretresanje pčela je pojednostavljeno, a rezultati ozdravljenja su znatno sigurniji. Poteškoća je samo u tome što nijedan lijek ne djeluje na spore uzročnika. Pčelinja ličinka koja dobije lijek neće uginuti iako je došla u dodir s uzročnicima bolesti. Ali, čim se lijek potroši i ako je u košnici zaostalo mnogo spora uzročnika, one će dospjeti do novih mladih Učinaka i bolest će se opet pojaviti. Zato je najvažnije da prilikom pretresanja u novu košnicu uđu samo pčele, a leglo i sve ostalo što je teško raskužiti i na čemu ima spora uzročnika potrebno je spaliti.
Uz pretresanje, danas se uglavnom koriste antibiotici širokog spektra. Dobri rezultati postignuti su geomicinom u količini od grama otopljenog u litri šećerne otopine. Svaka pčelinja zajednica na zaraženom pčelinjaku treba dobiti tri puta po litru takve otopine s razmakom od tjedan dana. Prva litra daje se svim pčelinjim zajednicama u zaraženom pčelinjaku dan prije pretresanja. Pretresanje bolesnih pčelinjih zajednica obavlja se drugi dan predvečer, kad prestane izlijetanje pčela iz košnica. Osim antibiotika, razmnožavanje uzročnika američke gnjiloće sprječavaju i sulfonamidi, ali se mogu rabiti samo oni koji su dobro topivi u vodi. Uspješne rezultate dao je sultimon (Na-sulfamonometoksin).
Košnicu s bolesnom pčelinjom zajednicom zamijenimo raskuže-nom u koju smo prethodno stavili okvire sa satnim osnovama. Rasku-žena košnica ostaje zatvorena, a ispred nje stavimo veći komad kartona koji dolazi do poletišta. Okolnu zemlju još pokrijemo novinama. Tek tada otvaramo košnicu s bolesnom pčelinjom zajednicom. Okvire vadimo tako da ih hvatamo komadićima papira. Ništa ne diramo golim prstima, jer je ruke teško raskužiti, a papire jednostavno spalimo. Pčele otresamo sa saća pred novu košnicu na papir starom peruškom koju ćemo poslije također spaliti. Pčele ulaze u novu košnicu kroz leto, a sav zarazni materijal koji slučajno padne s okvira ostaje na novinskom papiru. Okvir pažljivo pregledamo i ako na saću ima stanica s leglom odložimo ga u priređenu kutiju za spaljivanje. Ako na saću nema legla, okvir stavljamo u drugu kutiju predviđenu za iskorištenje. Novim komadima papira vadimo sljedeći okvir i nastavljamo postupak na već opisani način. Kad završimo sav posao i kad sve pčele uđu u novu košnicu, pažljivo pokupimo prostrte papire ispred košnice i odložimo ih uz ostali materijal predviđen za spaljivanje.
Raskužbi na pčelinjaku valja obratiti veliku pozornost. Znatna otpornost uzročnika američke gnjiloće i nepažljivo provedena rasku-žba često su uzrok ponovnom javljanju bolesti u pčelinjaku. Dosad se najpouzdaniji i ujedno najjednostavniji za raskužbu pokazao plamen benzinskog ili plinskog plamenika. Ako se u košnici nalaze veće
naslage voska, propolisa i nečistoće, treba ih najprije ostrugati i spaliti, a zatim košnicu iznutra i izvana opaliti plamenom. Tom prilikom valja pripaziti da plamen zahvati svaki dio košnice, ali isto tako daje ne spalimo previše. Dovoljno je da drvo dobije blago žutu boju. Jednako se raskužuje i sav pčelarski pribor i alat koji podnosi plamen, a ostalo se raskužuje kuhanjem u vodi kroz pola sata. Med iz medišnih okvira se može izvrcati i uporabiti za ljudsku ishranu, ali treba paziti da do njega ne dođu pčele. Također, valja se podsjetiti da med u kojem se utvrde spore uzročnika američke gnjiloće. veterinarska inspekcija isključuje iz prometa. Posebno su strogi propisi za izvoz meda. U literaturi se navodi mogućnost raskužbe saća u posebnim plinskim komorama ili gama zračenjem, ali su za to potrebna posebna postrojenja, pa se kod nas primjenjuje samo pretapanje saća u vosak. Vosak se zatim raskužuje grijanjem na 120" C kroz pola sata. Pčelarske radionice za izradu satnih osnova moraju obvezno raskuži-vati sav vosak bez obzira otkud potječe, da ne bi satnim osnovama širile bolest. Nakon rada s bolesnim pčelinjim zajednicama ruke valja dobro oprati nekoliko puta sapunom i toplom vodom.
Sedam i četrnaest dana nakon pretresanja pčela, daje se ponovno svim pčelinjim zajednicama na pčelinjaku šećerna otopina s lijekom. Nakon toga pčelinjak se smatra izliječenim, i ako je sve provedeno kako treba, bolest se više ne javlja.
Pretresanje pčela je mukotrpan posao, a utvrđeno je da se bolest može izliječiti i samim davanjem lijeka. Ipak, to se može preporučiti samo ako liječenje provodi veterinar. Liječe se samo jake pčelinje zajednice kod kojih je bolest primijećena u samom početku i, naravno, ako to dopuštaju zakonske odredbe (u kraju gdje se bolest često javlja). U tom slučaju svi okviri s leglom se prevjese u medište košnice, a matica se ostavlja u plodištu gdje se na mjesto izvađenih okvira postavi prazno saće. Lijek se daje na isti način kao i kod pretresanja, a nakon 21 dan, kad iz saća prevješenog u medište izađe svo leglo, provjeri se uspjeh liječenja. Raskužbu u tom slučaju provedu same pčele. Kako se bolesno leglo našlo u odvojenom dijelu košnice, pčele lakše otkrivaju propale ličinke, otklapaju poklopce iznad njih i očiste propalu masu Učinaka. Ako bi nešto propalih Učinaka zaostalo, to se jasno vidi nakon 21 dan pa se takvi okviri mogu izvaditi i spaliti.
Svakako valja upozoriti pčelare daje prema našem zakonu obvezna prijava svake sumnje na američku gnjiloću pčelinjeg legla, a isto tako da se bez znanja veterinara ne smiju poduzimati nikakve mjere suzbijanja bolesti. Kad se na nekom pčelinjaku utvrdi bolest, veterinarska inspekcija organizira akciju pregleda svih pčelinjih zajednica na pčelinjacima u krugu tri kilometra od utvrđenog žarišta bolesti. Samo sustavnim radom kroz dugi niz godina moguće je bolest posve iskorijeniti iz nekog kraja.
Prijavi li vlasnik pčela zarazu pravodobno, tada ima pravo na naknadu štete koja nastaje zbog suzbijanja bolesti. Nastalu štetu procjenjuje komisija od tri člana od kojih je jedan veterinar. Zahtjev za naknadu štete podnosi se upravi za veterinarstvo uz sljedeće dokumente:
- nalaz ovlaštenog veterinarskog zavoda iz kojeg se vidi da bolest nije starija od dva mjeseca;
- rješenje uprave za veterinarstvo o načinu sanacije; rješenje područnog ureda o imenovanju komisije za procjenu štete;
- procjembeni zapisnik;
- potvrdu o iskorištenju, ako je nešto od bolesnih zajednica prodano;
- potvrdu veterinarskog inspektora daje postupljeno kao u rješenju o načinu sanacije.