VAPNENASTO LEGLO
Vapnenasto leglo ili askosferoza je zarazna bolest poklopljenog pčelinjeg legla koju prouzročuju plijesni iz roda Ascosphaera. Plije-san proraste tijelo pčelinje ličinke i na kraju je pretvara u tvrdu bjelkastu mumiju nalik grudici vapna. Pčele iznose bolesne ličinke iz stanica saća te ih pčelar opaža na poletištu i ispred košnice kao prve znakove bolesti. Pojavi bolesti pogoduju svi uvjeti koji djeluju nepovoljno na pčelinju zajednicu i slabe otpornost pčelinjeg legla.
U svjetskoj pčelarskoj literaturi vapnenasto leglo je opisano prvi put 1911. godine, a uzročnik nazvanPericystis alvei i svrstan u rod Pericystis. Na temelju istraženog razvojnog puta i utvrđenih osobina, godine 1955., uzročnik vapnenastog legla reklasificiran je u novi rod Ascosphaera i preimenovan uAscosphaera apis. Plijesni iz roda Ascosphaera rastu u obliku tankih niti stvarajući ženski i muški micelij koji spajanjem na krajevima oblikuju rasplodna tijela (ciste) ispunjene brojnim sporama. Već je godine 1934. otkriveno da se na pčelinjem leglu pojavljuju dvije različite plijesni, jedna s malim, a druga s velikim rasplodnim tijelima, koja je kasnije nazvana Ascosphaera major. Temeljem detaljnog opisa roda Ascosphaera i obje vrste plijesni, A. apis je proglašena primarnim uzročnikom vapnenastog legla u pčele medarice. A. apis i A. major razlikuju se morfološki i reprodukcijski, te su međusobno neplodne. PlijesanA. apis dobro je prilagođena životu u pčelinjoj zajednici gdje pčele održavaju temperaturu legla oko 35° C. A. apis može rasti i na uginulim ličinkama zbog neke druge bolesti, ali ih ne mumificira. Uzročnici vapnenastog legla vrlo su rasprostranjeni i otporni pa dugo preživljavaju u prirodi (na tlu, bilju, u vodi) gdje ostaju zarazno sposobni više desetaka godina. Također, preživljavaju u crijevu i sadržaju mednog mjehura odraslih pčela. Posebice se uspješno održavaju u zalihama peluda i na saću u košnici. Stoga je suzbijanje i liječenje bolesti vrlo otežano.
Vapnenasto leglo u nas prvi je opisao Tomašec godine 1946., kao bolest vrlo blage naravi koja se rijetko javlja te sama od sebe prestaje, ne pričinjavajući znatnije štete pčelinjoj zajednici. O poteškoćama s
vapnenastim leglom kod nas je prvi put izviješteno godine^. i od tada se bolest učestalo pojavljuje. Danas je vapnenasto leglo jedna od najčešćih i najraširenijih bolesti pčelinjeg legla u Hrvatskoj.
Uzročnici vapnenastog legla snimljeni mikroskopom: 1. nit pUjesnina vro0alo\ Pčelinjoj ličinki, povećane 24,: 2. niti plijesni povećane 360x3. 7t!pUesni poiečane 860x; 4. niti plijesni s okruglim rasplodnu,, tijelima povećane 470,: 5. rasplodna tijela povećana 2700,: 6 . pri povećanju od 8000x unutar rasplodnog tijela vide se nakupine spora (Jacobson)
Uzročnici vapnenastog legla ulaze u zdravu pčelinju zajednicu različitim putovima. Primarni izvor zaraze su uginule pčelinje ličinke na čijoj površini su razvijena rasplodna tijela sa sporama uzročnika bolesti. Pčele uglavnom iznose mumificirane ličinke iz stanica saća i izvan košnice nekoliko dana nakon pojave prvih znakova bolesti, dok spore još nisu razvijene. U tom slučaju spore se stvaraju na izbačenim mumijama ispred leta košnica, odakle vjetrom mogu biti raznesene po bližoj i daljnjoj okolici pčelinjaka. Nošene vjetrom, spore mogu dospjeti u nektar, pelud i vodu koji tako postaju sekundarni izvori zaraze. Skupljajući nektar, pelud ili vodu onečišćenu sporama, pčele ih unose u košnice i prenose ličinkama prilikom hranjenja. Pelud izvrsno služi kao nositelj spora i jedan je od najvažnijih izvora i putova zaraženja. Utvrđeno je da spore u peludu preživljavaju najmanje 12 mjeseci. Zaražene matice također mogu prenositi i širiti spore uzročnika vapnenastog legla. Pčelari mogu prenositi i širiti bolest unošenjem matica, radilica, te poklopljenog i nepoklopljenog legla iz zaražene u nezaraženu zajednicu. Ako iz bilo kojeg razloga pčele ne odstrane mumificirane ličinke iz košnice dok su još bijele, na njihovoj površini stvaraju se spore koje pčele raznose po saću i dijelovima košnice. Unutar košnice uzročnike bolesti prenose odrasle pčele. Spore se nalaze u mednom mjehuru i crijevu odraslih pčela otkuda se prenose ličinkama i drugim pčelama putem predaje odnosno socijalne izmjene hrane. Mogućnost preživljavanja uzročnika u srednjem crijevu pčele, vjerojatno je uzrok česte pojave bolesti u istoj zajednici svake godine. Spore se dobro održavaju u medu, odakle ih je moguće izolirati i uzgajati u kulturama i nakon 15 godina. Od košnice do košnice spore prenosi i pčelar: zamjenom saća, priborom, prihranjivanjem zaraženim medom i peludom, pojačavanjem ili pripajanjem pčelinjih zajednica, iskucancima i ostalim radovima na pčelinjaku. Selidbe pčelinjih zajednica na pašu također su povećale mogućnosti širenja bolesti.
Od vapnenastog legla obolijevaju tri do pet dana stare ličinke koje se zaraze putem hrane, ali je zaraženje moguće i preko kože. Prema najčešćem tumačenju, progutane spore proklijaju u crijevu zaražene
ličinke i prodiru kroz stijenku crijeva u tijelo ličinke. Bjelkaste niti plijesni posve prorastu cijelo tijelo ličinke pa ona na kraju ugine, obično dva dana nakon ispružanja i poklapanja. No, novija istraživanja ukazuju na ulazak uzročnika vapnenastog legla kroz kožu ličinke pri čemu grinja varoa služi kao prenositelj i unositelj spora u pčelinju ličinku. Ubadanjem Učinaka i kukuljica, varoa može unijeti uzročnika starijim pčelinjim razvojnim oblicima koji su, inače, otporniji na bolest. Iz takvih zaraženih kukuljica razvijaju se mlade pčele s teškim promjenama na letnom mišićju zbog kojih ne mogu letjeti.
Vapnenasto leglo napada radiličko i trutovsko leglo. Znakovi bolesti pojavljuju se na leglu oko 6 -14 dana nakon zaraženja. Uginula i hifama proraštena ličinka je u početku bjelkasta i mekana, a zatim postaje svijetložućkasta i gnjecave konzistencije. Kasnije se ličinke osuše i postaju tvrde i skvrčene mumije, nalik grudicama krede, koje mogu posivjeti ili pocrnjeti, ako se na njihovoj površini razviju rasplodna tijela. Takvi ostaci uginulih Učinaka mogu se nalaziti u poklopljenim i otklopljenim stanicama sača. Opaženo je da pčele izbacuju bolesne ličinke dva do tri dana nakon pojave prvih znakova bolesti. Kod teško zaraženih zajednica puno stanica ostaje poklopljeno, premda mumije mogu biti nađene i u poklopljenim i u otklopljenim stanicama. Strese li se saće u kojem ima starog vapnenastog legla, jasno se čuje kako tvrde Učinke udaraju u stijenke stanica. Kad je puno propalih Učinaka, pčele nagrizaju poklopce stanica s propalim leglom, ali ih ne stižu sve ukloniti, pa pčelar pri pregledu zajednice lako može uočiti mumificirane bjelkaste ličinke u stanicama saća. Tada se već i na podnici nalazi puno izbačenih mumija različite boje, od bijele, zelenkastosive do crne.
Pčele otkrivaju i uklanjaju bolesne ili uginule ličinke prije nego što stručnjak ili pčelar može uočiti znakove bolesti. No, izostanak mumificiranih Učinaka na podnici ne mora uvijek značiti da zajednica ne boluje od vapnenastog legla. Utvrđeno je da, ako je pčelinja zajednica jedanput zaražena uzročnikom vapnenastog legla, po prestanku vidljivih znakova bolesti spore ostaju žive na saću i u povoljnim uvjetima ponovno prouzročuju pojavu bolesti. Budući da uzročnik može preživljavati i prezimiti u crijevu i mednom mjehuru pčele te u medu, velike su mogućnosti dugotrajnog održavanja uzročnika u pčelinjoj zajednici i košnici. Ponekad ličinke progutaju spore s hranom, a da se bolest ne razvije, iako razvoj plijesni na njihovim izmetinama dokazuje prolazak uzročnika kroz crijevo ličinke. Dakle, nazočnost uzročnika vapnenastog legla u ličinki ne znači neizostavnu pojavu bolesti. To ukazuje da je biološko stanje zajednice odlučujuće za razvoj i pojavu vapnenastog legla. Osim uzročnika bolesti, očito su potrebni i određeni povoljni čimbenici za pojavu vapnenastog legla u pčelinjim zajednicama.
U sjevernoj Zemljinoj polovici vapnenasto leglo se pojavljuje od mjeseca travnja do listopada, a najčešće tijekom mjeseca svibnja i lipnja. Iako pčelinja zajednica rijetko kad ugine zbog vapnenastog legla, vrlo često toliko oslabi da nije sposobna prikupiti dostatno hrane za prezimljenje, a kamoli proizvesti višak meda pčelaru. Naime, gubitkom Učinaka smanjuje se i broj skupljačica, a time i prinosi meda. Zbog vapnenastog legla snaga zajednice može biti umanjena za približno 23 posto, skupljački kapacitet za blizu 49 posto, a prinosi meda za oko 1 - 5 posto. Loše preživljavanje zajednica tijekom zimovanja također može biti posljedica vapnenastog legla, prouzročena smanjenjem udjela mladih pčela radilica tj. pčela dugog života.
Čimbenici koji pospješuju razvoj i pojavu vapnenastog legla su brojni i razlikuju se u različitim zemljopisnim područjima, te bi ih valjalo istraživati ponaosob. Međutim, svi imaju istu posljedicu - stres pčelinje zajednice. Stresno stanje pčelinje zajednice očituje se u smanjenoj obrambenoj sposobnosti zajednice i pojedinih njezinih članova, s istodobnim povećanjem prijemljivosti za bolest. Dakle, razvoj i pojava vapnenastog legla ovise o biološkom stanju pčelinje zajednice, te o uvjetima u košnici i izvan nje.
Najčešće se vapnenasto leglo opisuje kao bolest sjevernih, hladnih i vlažnih krajeva. No, utvrđeno je da i južna, topla i suha klima jednako pogoduje pojavi vapnenastog legla. Iako je dokazano da pothlađivanje Učinaka nije uvijek preduvjet za razvoj vapnenastog legla, brojni istraživači i dalje tvrde da uzročnik najuspješnije raste na pothlađenoj i oslabljenoj ličinki, za stoje dostatno i malo smanjenje temperature od fizioloških 35° C. Pojavu vapnenastog legla i u toplim klimatskim područjima tumače privremenim manjkom odraslih pčela, iz bilo kojeg razloga, što ima za posljedicu nedostatno grijanje legla. Zbog toga, najveća je mogućnost za pothlađivanje legla u rano proljeće kad se zajednice tek razvijaju, a posebice kod trutovskih Učinaka, budući da su one uglavnom smještene na krajnjim dijelovima legla, odnosno saća. U krajevima s hladnim i vlažnim proljetnim vremenom bitan je omjer odraslih pčela njegovateljica i legla. Opaže-na je češća pojava vapnenastog legla u zajednicama koje se naglo razvijaju u proljeće i kod kojih je više legla u odnosu na broj odraslih pčela. Najveća je mogućnost pothlađivanja u najmanjim zajednicama zbog malog kapaciteta grijanja legla i razmjerno velike površine. Vjerojatno se zato vapnenasto leglo često javlja u pokusnim košnicama za promatranje i nukleusima. Neki smatraju da su tamnije pasmine pčela prijemljivije za vapnenasto leglo, najvjerojatnije zbog njihove velike sklonosti rojenju s posljedicom napuštanja legla. Međutim, općenito se smatra da se pojedine pasmine pčele, vjerojatno, razlikuju po otpornosti na vapnenasto leglo, ali to svojstvo nije povezano s bojom pčele. Zajednice s nedovoljno zaliha peluda ili s peludom starijim od godine dana osjetljivije su na vapnenasto leglo. Razvoju vapnenastog legla pridonosi i staro, tamno saće služeći kao pričuva spora. Pojavi vapnenastog legla također pogoduje slabo strujanje zraka u košnici, iscrpljenost zimskih zajednica, zračna onečišćenja, nasljedni čimbenici, vlažna hrana i česta manipulacija zajednicama. Pojedinci smatraju da se vapnenasto leglo učestalije pojavljuje u pčelinjacima koji se ne sele. To se tumači kao posljedica stalnog održavanja spora uzročnika bolesti u okolini pčelinjaka koji, na taj način predstavlja trajni izvor zaraze. Neki, pak, tvrde da je pojava vapnenastog legla učestalija u selećim pčelinjacima. Kako je uzročnik vapnenastog legla stalno nazočan u pčelinjim zajednicama, stresni učinak selenja pospješuje pojavu bolesti.
Također je zamijećena i uzročno-posljedična veza drugih pčelinjih bolesti i vapnenastog legla. Izviješteno je o teškim slučajevima vapnenastog legla u zajednicama koje su prethodno bile oslabljene akarozom, pčelinjom paralizom, američkom i europskom gnjiloćom pčelinjeg legla i prehlađenim leglom. Zajednice oboljele od mješinastog legla su
također pogodne za razvoj vapnenastog legla. Vapnenasto leglo izrazito često se pojavljuje u zajednicama napadnutim varoama. Varoa fizički oštećuje ličinke i sisanjem hemolimfe umanjuje razinu urođenog imuniteta, kao i otpornost cijele pčelinje zajednice, te služi kao prenositelj i unositelj spora. U pčela napadnutih varoama utvrđeno je smanjenje zapremnine hemolimfe i proteina u njoj te drugih čimbenika koji igraju ključnu ulogu u zaštiti pčela od bolesti. Stoga se u zajednicama napadnutim varoama često razvijaju virusne i bakterijske bolesti, a pojava vapnenastog legla gotovo je neminovna.
Mnogi stručnjaci su smatrali daje pretjerana uporaba antibiotika, poglavito oksitetraciklina, za suzbijanje američke i europske gnjilo-će, najviše pridonijela naglom širenju i učestaloj pojavi vapnenastog legla u svijetu. Međutim, utvrđeno je da liječenje oksitetraciklinom ne pogoršava kliničku sliku bolesti, ali niti ne suzbija znakove vapnenastog legla. No, poljski stručnjaci su dokazali da prekomjerna uporaba antibiotika fumagilina za suzbijanje nozemoze pospješuje razvoj vapnenastog legla. Naime, ako se daju u prevelikoj količini i prečesto, antibiotici mogu izazvati ugibanje najmlađeg pčelinjeg legla. Primjenjivani čak i u manjoj količini, antibiotici narušavaju fiziološki razvitak i slabe pčelinje leglo što umanjuje otpornost prema uzročniku vapnenastog legla. Na pčelinje leglo nepovoljno djeluju i sulfonamid-ski lijekovi kao i svi ostali. Stoga je mišljenje većine svjetskih pčelarskih stručnjaka da valja smanjiti uporabu antibiotika, točno utvrditi količinu primjene i koristiti ih samo za suzbijanje bolesti, a nikako zbog "preventivnog" sprječavanja pojave bolesti.
U traženju uzroka učestale pojave vapnenastog legla posljednjih godina u Hrvatskoj, naglašena je mogućnost štetnog učinka prekomjerne i prečeste uporabe antibiotika u našem pčelarastvu, te njihove nabavke i primjene bez nadzora stručnjaka. Stihijski i nekontrolirani uvoz matica neprovjerenih osobina i nepoznate sposobnosti prilagodbe na naše klimatsko-pašne i tehnološke uvjete pčelarenja znak je, gotovo, nepostojanja planske selekcije i uzgoja matica u nas. Prilikom uvođenja matica s nepoznatim genetskim materijalom u naše pčelinje zajednice, moguća je pojava nepoželjnih osobina u potomaka, kao što je neodgovarajuće higijensko ponašanje pčela radilica. Naime, utvrdeno je da su pčele koje dobro održavaju čistoću košnice manje prijem-ljive za vapnenasto leglo. Takve pčele marljivo čiste stanice saća i izbacuju uginule ličinke prije nego se na njima razviju spore uzročnika, uklanjajući tako primarni izvor zaraze. Naša samorodna kranjska pčela poznata je po održavanju legla i košnice vrlo čistima. Međutim, uvoz matica drugog podrijetla i pasmina, čije pčele radilice lošije ili uopće ne održavaju čistoću u košnici, omogućava pojavu pčelinjih zajednica prijemljivijih za uvjetne bolesti kao stoje vapnenasto leglo. Izrazito puno slučajeva vapnenastog legla u Hrvatskoj zabilježeno je 1985. godine, a posebice u južnim krajevima, gdje su utvrđeni i prvi slučajevi varooze. Tada se prvi put posumnjalo na mogućnost neke povezanosti varooze i učestale pojave vapnenastog legla. Stresno djelovanje napada varoa na pčelinju zajednicu uvelike se pojačava primjenom agresivnih lijekova za suzbijanje varooze. Osim što su lijekovi za suzbijanje varooze sami po sebi štetni za leglo i pčele, pčelari ih, u strahu od te bolesti, prečesto i prekomjerno primjenjuju, što još više pogoršava njihov štetan učinak na pčelinju zajednicu. Za očekivati je da su takve zajednice podložnije razvoju vapnenastog legla. Konačno, vapnenasto leglo češće se pojavljuje na pčelinjacima čiji vlasnici često ili čak prekomjerno primjenjuju lijekove protiv varooze. Pokazalo se da i najnoviji lijekovi protiv varooze, čak i u terapijskim dozama, još više pogoršavaju štetne učinke napada varoa i time smanjuju humoralnu i celularnu obrambenu reakciju pčele. Stoga su pčele napadnute varoama i liječene akaricidima izrazito prijemljive zadruge pčelinje bolesti. Štetan utjecaj akaricida može se objektivno procijeniti mjerenjem aktivnosti detoksikacijskih enzima miješanih funkcija u ličinkama i pčelama. Tako je potvrđena uzročno-posljedična povezanost primjene akaricida, posebice sintetskih insekticida s djelatnom tvari fluvalinatom i učestale pojave vapnenastog legla u našim uvjetima pčelarenja. Zbog svojih fizikalno-kemij-skih svojstava, većina lijekova koji se primjenjuju za suzbijanje varooze nakuplja se u pčelinjem vosku, dok se u medu manje odlažu. U najvećoj mjeri u vosku zaostaje liposolubilni (topiv u mastima) fluvalinat, budući daje pčelinji vosak mješavina estera viših masnih kiselina i viših jednovaljanih alkohola. Time se pčelinja zajednica dugotrajno ili stalno izlaže subtoksičnom odnosno subletalnom djelovanju insekticida na što su posebice osjetljivi svi razvojni oblici pčelinjeg legla. Količine zaostataka fluvalinata u vosku dovoljno su velike da štetno djeluju na pčelinje leglo i predisponiraju ga uvjetnim bolestima, kao stoje vapnenasto leglo, ali su nedovoljne da bi uništile varoe. To omogućuje razvoj rezistencije u varoa što je još jedna štetna posljedica djelovanja fluvalinata nakupljenog u pčelinjem vosku.
Uzročnici vapnenastog legla su posvuda rasprostranjeni i stvaraju vrlo otporne spore koje u prirodi preživljavaju više od 40 godina. Zbog toga je sprječavanje i suzbijanje bolesti otežano, a liječenje i izlječenje oboljelog pčelinjeg legla samo privremeno. Liječenjem oboljelih zajednica ne uklanjaju se uzročnici iz okoline pčelinjaka, pa ih pčele ponovno unose u košnice s peludom, nektarom i vodom, te ukoliko su pogodni uvjeti, ponovno izazivaju bolest. Stoga bi se sprječavanje i suzbijanje vapnenastog legla trebalo temeljiti na jačanju opće otpornosti pčelinjih zajednica i na povremenoj raskužbi saća u košnici. Očito da je selekcija otpornih sojeva pčela najvjerojatnija mogućnost sprječavanja i suzbijanja vapnenastog legla. U selekcijskom uzgoju pčela otpornih na vapnenasto leglo provodi se vrlo jednostavna provjera njihovog higijenskog ponašanja. Izreže se komad zaleženog saća s poklopljenim pčelinjim leglom veličine 4x5 cm i stavi u hladionik tijekom noći da sve kukuljice uginu. Sljedećeg dana izrezano saće se ugrije i smjesti na isto mjesto u okvir s leglom. Tijekom sljedeća tri dana pčele radilice trebaju skinuti poklopce i ukloniti propale kukuljice. Ako to obave za 24 sata, znači da im je sklonost čišćenju tj. higijenskom ponašanju vrlo visoka. Pčele koje to učine tijekom 48 sati još se mogu uzeti za daljnju selekciju. One pčelinje zajednice kojima je za to potrebno 72 sata nisu selekcijski pogodne, iako su također u praktičkim uvjetima otporne na bolest. Dakle, potrebno je planskim odabirom uzgojiti otporne pčele koje, unatoč nazočnosti uzročnika i pogodnim uvjetima za razvoj bolesti, ne obolijevaju od vapnenastog legla. U međuvremenu, prijeko je potrebno sprječavati pojavu svih čimbenika koji pospješuju razvoj bolesti.
Radi sprječavanja pojave vapnenastog legla, pčelinje zajednice moraju biti u dobrom biološko-uzgojnom stanju. To znači da zajednice moraju biti jake, s onoliko okvira u plodištu koliko pčele mogu dobro pokriti. Košnice moraju biti suhe, s dobrim prozračivanjem, prostranim letima i ne izložene prejakom suncu. Matice pčelinjih zajednica, koje su sklone vapnenastom leglu, valja zamijeniti mladim, uzgojenim u zdravim zajednicama. Iskustvo danskih pčelara može poslužiti kao uspješan primjer. Na pčelinjacima s učestalom pojavom vapnenastog legla matice su zamijenjene selekcioniranim maticama, uzgojenim iz zajednica otpornih na vapnenasto leglo. Vapnenasto leglo je suzbijeno, a zajednice sa selekcioniranim maticama imale su prosječno više okvira s leglom i veće prinose meda od zajednica s neselekcioniranim maticama. Provjera otpornosti ili prijemljivosti za bilo koju bolest, pa tako i vapnenasto leglo, znatno je uspješnija ako se provodi na pčelinjim zajednicama s umjetno osjemenjenim maticama. Time se otklanjaju odstupanja koja postoje u prirodno sparenih matica zbog sparivanja s više trutova iz pčelinjih zajednica nepoznatih i različitih svojstava. U bespašnom razdoblju potrebno je osigurati dostatne količine odgovarajuće hrane, posebice bjelančevinaste. Primjerice, vapnenasto leglo nikad nije utvrđeno u dobro razvijenim matičnjacima s dostatnom količinom matične mliječi. To znači da smanjeno izlučivanje matične mliječi iz mliječne žlijezde pčela radilica, bilo kojeg uzroka, smanjuje otpornost pčelinjih Učinaka prema vapnenastom leglu. U zalihama peluda u saću (tzv. pčelinjem kruhu) jakih pčelinjih zajednica nalaze se pojedine antagonističke plijesni koje mogu sprječavati rast uzročnika vapnenastog legla. Naprotiv, u mikroflori pčela radilica iz bolesnih i izgladnjelih zajednica ili izloženih pesticidima prevladavaju kvasci koji su pokazatelj stresnog stanja. Također, utvrđena je sposobnost nekih, još nerazvrstanih, bakterija da, barem in vitro, usporuju rast uzročnika vapnenastog legla. To bi moglo omogućiti biološko suzbijanje bolesti. Higijenske pčele, sklone i uspješne u otkrivanju i uklanjanju bolesnih i uginulih Učinaka, temelj su otpornih pčelinjih zajednica i najpouzdanija mogućnost biološkog sprječavanja i suzbijanja vapnenastog legla.
Izbor i primjena ljekovitih tvari za suzbijanje vapnenastog legla ograničena je i time što spore uzročnika imaju gustu ovojnicu koja im pomaže u zaštiti od kemikalija i organskih tvari, a njihov niski metabolički stupanj čini ih vrlo otpornim na vanjske utjecaje. Stoga su spore, primjerice, otporne na20-postotoni formalin. Liječenje vapne-
nastog legla pokušano je s puno tvari, ali se većina pokazala neučinkovitim i otrovnim za pčele ili zamršenim za primjenu.
Raskužba saća timolom je jedan od prvih načina suzbijanja vapnenastog legla u nas. Međutim, tijekom primjene timola na pčelinjaku, zamijećeni su uznemirenost pčela i napuštanje saća posipanog timolom, pojava grabeža, te nepravilnost u nesenju jaja matice. Povrh toga, u prodaji se pojavljivao timol neujednačene kakvoće pa je bilo dosta poteškoća u njegovoj primjeni.
Japanski stručnjaci prvi su proizveli i registrirali lijek za suzbijanje vapnenastog legla Yukoluck-A. To je raskužno sredstvo s djelatnom tvari triklorizocianurnom kiselinom, koja u doticaju s vodom oslobađa klor i kisik koji uništavaju uzročnika vapnenastog legla. U prodaji se Yukoluck-A nalazi u obliku sitnih bijelih granula koje sadrže više od 93 posto djelatne tvari. Primjena Yukoluck-A u zajednici potiče radilice na pojačano izbacivanje uginulih Učinaka, maticu na nesenje jaja, a skupljačice na pojačano skupljanje nektara. Raskužuje saće uništavajući uzročnike bolesti i uskoro dovodi do nestanka znakova vapnenastog legla.
Liječenje se provodi raskužbom saća u napučenim košnicama. Odgovarajuća doza lijeka stavlja se u plitku plastičnu ili staklenu posudu koju je najbolje postaviti u hranilicu u poklopcu ili na okvire prekrivene djelomično jutenom krpom, dakle u što viši dio unutar košnice gdje pčele nemaju izravan pristup. Radi što pravilnije raspodjele plinova unutar košnice, uputno je osigurati dostatno praznog prostora. U LR košnici to se postiže postavljanjem praznog nastavka, polunastavka ili hranilice u poklopcu sa zbježištem. U AŽ košnici posuda s lijekom se objesi na najviše mjesto u prostoru između ventilacijske mreže i vrata košnice, a izolacija izvadi. Na svaki gram lijeka dodaje se 50 ml čiste i hladne destilirane vode (pH 5,7 - 7,5). Košnicu s lijekom potrebno je dobro zatvoriti tako da nema nikakvih pukotina. Ostaje otvoreno samo leto košnice. Djelovanje Yukolucka-A traje oko tjedan dana, nakon čega postupak valja ponoviti. Kod jako uznapredovale bolesti, nužna su 3 - 4 uzastopna ponavljanja liječenja da bi znakovi bolesti prestali. Radi sprječavanja pojave bolesti tijekom razdoblja u kojem se obično javlja ili u slučaju pojave na okolnim pčelinjacima,
preporučuje se nekoliko puta primijeniti lijek, svakih 7-10 dana. Otopinu lijeka ne smije se prskati izravno po košnici, saću ili pčelama.
Doza (količina) lijeka određuje se prema veličini košnice. Na svakih 40 litara prostora daje se po gram lijeka u 50 ml vode. Tako je za pčelinju zajednicu u standardnom LR nastavku (zapremnine oko 42 litre) odgovarajuća doza lijeka gram, u dva nastavka 2 grama i u tri nastavka 3 grama. Pčelinjoj zajednici u standardnoj AŽ košnici (zapremnine oko 115 litara) potrebna su 2,5 grama lijeka.
Najpovoljnija temperatura u košnici za primjenu lijeka je 35° C. Takvu temperaturu održava jaka pčelinja zajednica koja uzgaja leglo. Pri toj temperaturi raskužni plinovi dobro isparavaju. Ne preporučuje se primjena lijeka pri temperaturama vanjskog zraka ispod 10° C i iznad 30° C, jer bi u takvim uvjetima isparavanje plinova bilo ili nedovoljno za raskužbu ili preobilno što bi štetilo pčelinjoj zajednici. Prilikom primjene lijeka u vruće godišnje doba, preporučljivo je osigurati hladovinu na pčelinjaku. Za jakog unosa nektara primjena se ne preporučuje, jer med može poprimiti miris klora.
Pčelar mora ostati na pčelinjaku prvih nekoliko sati nakon davanja lijeka radi pravodobne i odgovarajuće intervencije u slučaju pojave nekih popratnih zbivanja u pčelinjim zajednicama. Naime, tri sata nakon početka aplikacije razvija se najveća količina plina, što može poremetiti uobičajene aktivnosti pčela. Pri koncentraciji plina od 5 ppm (jedinica volumena plina na milijun jedinica volumena zraka unutar košnice) pčele su uznemirene i pojačano zuje, pri 10 ppm uznemireno i u većem broju lete oko košnice, a pri 10 - 15 ppm pčele puze po stijenkama košnice i masovno je napuštaju. Ako se koncentracija podigne iznad 30 ppm kroz duže vrijeme, to može izazvati i ugibanje pčela. Primijeni li se prevelika doza lijeka i pčele burno reagiraju opisanim popratnim pojavama, treba hitno otvoriti vrata ili poklopac košnice kako bi preko ventilacijske mreže izašao suvišak plina. Kad se pčele umire, košnica se zatvori i obično više nema nikakvih neželjenih posljedica. Inače, četiri sata nakon početka aplikacije lijeka koncentracija plina se ustali na 1 - 2 ppm, pa se pčele umire. Ako su napustile košnicu, vraćaju se unutra i nastavljaju nesmetano sve životne aktivnosti. Radi sprječavanja pojave grabeža, preporučljivo je započeti s davanjem lijeka po svršetku dnevnih aktivnosti pčela i dati ga svim pčelinjim zajednicama na pčelinjaku.
Med i ostali pčelinji proizvodi koji se dobivaju tijekom primjene lijeka, nisu štetni po ljudsko zdravlje. Najveći izmjereni ostaci klora u medu za aplikacije lijeka, manji su od količine klora u vodovodnoj pitkoj vodi. Prilikom rukovanja lijekom valja izbjegavati izravan dodir, jer klor oštećuje oči, sluznice i kožu. Lijek treba čuvati u originalnoj ambalaži na suhom, hladnom i mračnom mjestu te izvan dohvata djece. Pravilno uskladišten lijek ima rok valjanosti 3 godine. Izdaje se bez recepta.
Za suzbijanje vapnenastog legla u nas se još primjenjuje i Askoci-din u kojem je djelatna tvar ista kao u Yukolucku-A. Međutim, osim djelatne tvari, Yukoluck-A sadrži posebni stabilizator koji osigurava sporije otpuštanje klora. Time se umanjuje mogućnost pojave neželjenih posljedica koje bi mogle izazvati naglo oslobođene prevelike koncentracije klora. Askocidin ne sadrži takav stabilizator, što valja uzeti u obzir prilikom primjene tog lijeka. Inače, Askocidin se primjenjuje u istoj dozi i na isti način kao i Yukoluck-A.
Nistatin je jedini antibiotik koji se u nas primjenjuje za liječenje vapnenastog legla. To je polienski makrolidni antibiotik s fungistatičkim i fungicidnim djelovanjem. Nistatin se primjenjuje u hrani za pčele i prskanjem saća s bolesnim leglom. Saće s vapnenastim leglom i unutrašnjost košnice bolesne zajednice prska se 0,5-postotnom vodenom suspenzijom Nistatina (5 grama na litru vode) dva puta u razmaku od 5 do 7 dana. Istodobno se pčele prihranjuju šećernom otopinom koja također sadrži Nistatin (5 grama na litru šećerne otopine). Ljekovita otopina daje se tri puta po pola litre svakog drugog dana. Postupak valja ponoviti nakon 7 dana poslije nestanka znakova vapnenastog legla. Primjenom masno-šećernog tijesta s dodatkom peludnog nadomjeska i Nistatina postiže se sporije uzimanje lijeka tijekom dužeg razdoblja. Na taj način nije potrebno višekratno davanje lijeka, a dodatak peludnog nadomjeska jamstvo je da će pčele radilice dostaviti lijek leglu kojemu je i namijenjen.
Za suzbijanje vapnenastog legla mogu se primjenjivati i konzer-vansi: natrijev propionat i askorbinska kiselina (vitamin C) koji se rabe za konzerviranje živežnih namirnica. Po gram navedenih tvari
umiješa se u pola kilograma medno-šećernog tijesta ili uobičajnog peludnog nadomjeska i daje tri puta s razmakom od tjedan dana. Pozitivni učinak tih tvari, posebice vitamina C. u suzbijanju vapnenastog legla temelji se na povećanju opće otpornosti pčelinje zajednice, a ne na izravnom djelovanju na uzročnika bolesti.
Za raskužbu pčelinjaka i okolnog prostora može se primijeniti prskanje s 2-postotnom otopinom modre galice ili nekog drugog fungicidnog preparata.
U svjetskoj pčelarskoj literaturi vapnenasto leglo je opisano prvi put 1911. godine, a uzročnik nazvanPericystis alvei i svrstan u rod Pericystis. Na temelju istraženog razvojnog puta i utvrđenih osobina, godine 1955., uzročnik vapnenastog legla reklasificiran je u novi rod Ascosphaera i preimenovan uAscosphaera apis. Plijesni iz roda Ascosphaera rastu u obliku tankih niti stvarajući ženski i muški micelij koji spajanjem na krajevima oblikuju rasplodna tijela (ciste) ispunjene brojnim sporama. Već je godine 1934. otkriveno da se na pčelinjem leglu pojavljuju dvije različite plijesni, jedna s malim, a druga s velikim rasplodnim tijelima, koja je kasnije nazvana Ascosphaera major. Temeljem detaljnog opisa roda Ascosphaera i obje vrste plijesni, A. apis je proglašena primarnim uzročnikom vapnenastog legla u pčele medarice. A. apis i A. major razlikuju se morfološki i reprodukcijski, te su međusobno neplodne. PlijesanA. apis dobro je prilagođena životu u pčelinjoj zajednici gdje pčele održavaju temperaturu legla oko 35° C. A. apis može rasti i na uginulim ličinkama zbog neke druge bolesti, ali ih ne mumificira. Uzročnici vapnenastog legla vrlo su rasprostranjeni i otporni pa dugo preživljavaju u prirodi (na tlu, bilju, u vodi) gdje ostaju zarazno sposobni više desetaka godina. Također, preživljavaju u crijevu i sadržaju mednog mjehura odraslih pčela. Posebice se uspješno održavaju u zalihama peluda i na saću u košnici. Stoga je suzbijanje i liječenje bolesti vrlo otežano.
Vapnenasto leglo u nas prvi je opisao Tomašec godine 1946., kao bolest vrlo blage naravi koja se rijetko javlja te sama od sebe prestaje, ne pričinjavajući znatnije štete pčelinjoj zajednici. O poteškoćama s
vapnenastim leglom kod nas je prvi put izviješteno godine^. i od tada se bolest učestalo pojavljuje. Danas je vapnenasto leglo jedna od najčešćih i najraširenijih bolesti pčelinjeg legla u Hrvatskoj.
Uzročnici vapnenastog legla snimljeni mikroskopom: 1. nit pUjesnina vro0alo\ Pčelinjoj ličinki, povećane 24,: 2. niti plijesni povećane 360x3. 7t!pUesni poiečane 860x; 4. niti plijesni s okruglim rasplodnu,, tijelima povećane 470,: 5. rasplodna tijela povećana 2700,: 6 . pri povećanju od 8000x unutar rasplodnog tijela vide se nakupine spora (Jacobson)
Uzročnici vapnenastog legla ulaze u zdravu pčelinju zajednicu različitim putovima. Primarni izvor zaraze su uginule pčelinje ličinke na čijoj površini su razvijena rasplodna tijela sa sporama uzročnika bolesti. Pčele uglavnom iznose mumificirane ličinke iz stanica saća i izvan košnice nekoliko dana nakon pojave prvih znakova bolesti, dok spore još nisu razvijene. U tom slučaju spore se stvaraju na izbačenim mumijama ispred leta košnica, odakle vjetrom mogu biti raznesene po bližoj i daljnjoj okolici pčelinjaka. Nošene vjetrom, spore mogu dospjeti u nektar, pelud i vodu koji tako postaju sekundarni izvori zaraze. Skupljajući nektar, pelud ili vodu onečišćenu sporama, pčele ih unose u košnice i prenose ličinkama prilikom hranjenja. Pelud izvrsno služi kao nositelj spora i jedan je od najvažnijih izvora i putova zaraženja. Utvrđeno je da spore u peludu preživljavaju najmanje 12 mjeseci. Zaražene matice također mogu prenositi i širiti spore uzročnika vapnenastog legla. Pčelari mogu prenositi i širiti bolest unošenjem matica, radilica, te poklopljenog i nepoklopljenog legla iz zaražene u nezaraženu zajednicu. Ako iz bilo kojeg razloga pčele ne odstrane mumificirane ličinke iz košnice dok su još bijele, na njihovoj površini stvaraju se spore koje pčele raznose po saću i dijelovima košnice. Unutar košnice uzročnike bolesti prenose odrasle pčele. Spore se nalaze u mednom mjehuru i crijevu odraslih pčela otkuda se prenose ličinkama i drugim pčelama putem predaje odnosno socijalne izmjene hrane. Mogućnost preživljavanja uzročnika u srednjem crijevu pčele, vjerojatno je uzrok česte pojave bolesti u istoj zajednici svake godine. Spore se dobro održavaju u medu, odakle ih je moguće izolirati i uzgajati u kulturama i nakon 15 godina. Od košnice do košnice spore prenosi i pčelar: zamjenom saća, priborom, prihranjivanjem zaraženim medom i peludom, pojačavanjem ili pripajanjem pčelinjih zajednica, iskucancima i ostalim radovima na pčelinjaku. Selidbe pčelinjih zajednica na pašu također su povećale mogućnosti širenja bolesti.
Od vapnenastog legla obolijevaju tri do pet dana stare ličinke koje se zaraze putem hrane, ali je zaraženje moguće i preko kože. Prema najčešćem tumačenju, progutane spore proklijaju u crijevu zaražene
ličinke i prodiru kroz stijenku crijeva u tijelo ličinke. Bjelkaste niti plijesni posve prorastu cijelo tijelo ličinke pa ona na kraju ugine, obično dva dana nakon ispružanja i poklapanja. No, novija istraživanja ukazuju na ulazak uzročnika vapnenastog legla kroz kožu ličinke pri čemu grinja varoa služi kao prenositelj i unositelj spora u pčelinju ličinku. Ubadanjem Učinaka i kukuljica, varoa može unijeti uzročnika starijim pčelinjim razvojnim oblicima koji su, inače, otporniji na bolest. Iz takvih zaraženih kukuljica razvijaju se mlade pčele s teškim promjenama na letnom mišićju zbog kojih ne mogu letjeti.
Vapnenasto leglo napada radiličko i trutovsko leglo. Znakovi bolesti pojavljuju se na leglu oko 6 -14 dana nakon zaraženja. Uginula i hifama proraštena ličinka je u početku bjelkasta i mekana, a zatim postaje svijetložućkasta i gnjecave konzistencije. Kasnije se ličinke osuše i postaju tvrde i skvrčene mumije, nalik grudicama krede, koje mogu posivjeti ili pocrnjeti, ako se na njihovoj površini razviju rasplodna tijela. Takvi ostaci uginulih Učinaka mogu se nalaziti u poklopljenim i otklopljenim stanicama sača. Opaženo je da pčele izbacuju bolesne ličinke dva do tri dana nakon pojave prvih znakova bolesti. Kod teško zaraženih zajednica puno stanica ostaje poklopljeno, premda mumije mogu biti nađene i u poklopljenim i u otklopljenim stanicama. Strese li se saće u kojem ima starog vapnenastog legla, jasno se čuje kako tvrde Učinke udaraju u stijenke stanica. Kad je puno propalih Učinaka, pčele nagrizaju poklopce stanica s propalim leglom, ali ih ne stižu sve ukloniti, pa pčelar pri pregledu zajednice lako može uočiti mumificirane bjelkaste ličinke u stanicama saća. Tada se već i na podnici nalazi puno izbačenih mumija različite boje, od bijele, zelenkastosive do crne.
Pčele otkrivaju i uklanjaju bolesne ili uginule ličinke prije nego što stručnjak ili pčelar može uočiti znakove bolesti. No, izostanak mumificiranih Učinaka na podnici ne mora uvijek značiti da zajednica ne boluje od vapnenastog legla. Utvrđeno je da, ako je pčelinja zajednica jedanput zaražena uzročnikom vapnenastog legla, po prestanku vidljivih znakova bolesti spore ostaju žive na saću i u povoljnim uvjetima ponovno prouzročuju pojavu bolesti. Budući da uzročnik može preživljavati i prezimiti u crijevu i mednom mjehuru pčele te u medu, velike su mogućnosti dugotrajnog održavanja uzročnika u pčelinjoj zajednici i košnici. Ponekad ličinke progutaju spore s hranom, a da se bolest ne razvije, iako razvoj plijesni na njihovim izmetinama dokazuje prolazak uzročnika kroz crijevo ličinke. Dakle, nazočnost uzročnika vapnenastog legla u ličinki ne znači neizostavnu pojavu bolesti. To ukazuje da je biološko stanje zajednice odlučujuće za razvoj i pojavu vapnenastog legla. Osim uzročnika bolesti, očito su potrebni i određeni povoljni čimbenici za pojavu vapnenastog legla u pčelinjim zajednicama.
U sjevernoj Zemljinoj polovici vapnenasto leglo se pojavljuje od mjeseca travnja do listopada, a najčešće tijekom mjeseca svibnja i lipnja. Iako pčelinja zajednica rijetko kad ugine zbog vapnenastog legla, vrlo često toliko oslabi da nije sposobna prikupiti dostatno hrane za prezimljenje, a kamoli proizvesti višak meda pčelaru. Naime, gubitkom Učinaka smanjuje se i broj skupljačica, a time i prinosi meda. Zbog vapnenastog legla snaga zajednice može biti umanjena za približno 23 posto, skupljački kapacitet za blizu 49 posto, a prinosi meda za oko 1 - 5 posto. Loše preživljavanje zajednica tijekom zimovanja također može biti posljedica vapnenastog legla, prouzročena smanjenjem udjela mladih pčela radilica tj. pčela dugog života.
Čimbenici koji pospješuju razvoj i pojavu vapnenastog legla su brojni i razlikuju se u različitim zemljopisnim područjima, te bi ih valjalo istraživati ponaosob. Međutim, svi imaju istu posljedicu - stres pčelinje zajednice. Stresno stanje pčelinje zajednice očituje se u smanjenoj obrambenoj sposobnosti zajednice i pojedinih njezinih članova, s istodobnim povećanjem prijemljivosti za bolest. Dakle, razvoj i pojava vapnenastog legla ovise o biološkom stanju pčelinje zajednice, te o uvjetima u košnici i izvan nje.
Najčešće se vapnenasto leglo opisuje kao bolest sjevernih, hladnih i vlažnih krajeva. No, utvrđeno je da i južna, topla i suha klima jednako pogoduje pojavi vapnenastog legla. Iako je dokazano da pothlađivanje Učinaka nije uvijek preduvjet za razvoj vapnenastog legla, brojni istraživači i dalje tvrde da uzročnik najuspješnije raste na pothlađenoj i oslabljenoj ličinki, za stoje dostatno i malo smanjenje temperature od fizioloških 35° C. Pojavu vapnenastog legla i u toplim klimatskim područjima tumače privremenim manjkom odraslih pčela, iz bilo kojeg razloga, što ima za posljedicu nedostatno grijanje legla. Zbog toga, najveća je mogućnost za pothlađivanje legla u rano proljeće kad se zajednice tek razvijaju, a posebice kod trutovskih Učinaka, budući da su one uglavnom smještene na krajnjim dijelovima legla, odnosno saća. U krajevima s hladnim i vlažnim proljetnim vremenom bitan je omjer odraslih pčela njegovateljica i legla. Opaže-na je češća pojava vapnenastog legla u zajednicama koje se naglo razvijaju u proljeće i kod kojih je više legla u odnosu na broj odraslih pčela. Najveća je mogućnost pothlađivanja u najmanjim zajednicama zbog malog kapaciteta grijanja legla i razmjerno velike površine. Vjerojatno se zato vapnenasto leglo često javlja u pokusnim košnicama za promatranje i nukleusima. Neki smatraju da su tamnije pasmine pčela prijemljivije za vapnenasto leglo, najvjerojatnije zbog njihove velike sklonosti rojenju s posljedicom napuštanja legla. Međutim, općenito se smatra da se pojedine pasmine pčele, vjerojatno, razlikuju po otpornosti na vapnenasto leglo, ali to svojstvo nije povezano s bojom pčele. Zajednice s nedovoljno zaliha peluda ili s peludom starijim od godine dana osjetljivije su na vapnenasto leglo. Razvoju vapnenastog legla pridonosi i staro, tamno saće služeći kao pričuva spora. Pojavi vapnenastog legla također pogoduje slabo strujanje zraka u košnici, iscrpljenost zimskih zajednica, zračna onečišćenja, nasljedni čimbenici, vlažna hrana i česta manipulacija zajednicama. Pojedinci smatraju da se vapnenasto leglo učestalije pojavljuje u pčelinjacima koji se ne sele. To se tumači kao posljedica stalnog održavanja spora uzročnika bolesti u okolini pčelinjaka koji, na taj način predstavlja trajni izvor zaraze. Neki, pak, tvrde da je pojava vapnenastog legla učestalija u selećim pčelinjacima. Kako je uzročnik vapnenastog legla stalno nazočan u pčelinjim zajednicama, stresni učinak selenja pospješuje pojavu bolesti.
Također je zamijećena i uzročno-posljedična veza drugih pčelinjih bolesti i vapnenastog legla. Izviješteno je o teškim slučajevima vapnenastog legla u zajednicama koje su prethodno bile oslabljene akarozom, pčelinjom paralizom, američkom i europskom gnjiloćom pčelinjeg legla i prehlađenim leglom. Zajednice oboljele od mješinastog legla su
također pogodne za razvoj vapnenastog legla. Vapnenasto leglo izrazito često se pojavljuje u zajednicama napadnutim varoama. Varoa fizički oštećuje ličinke i sisanjem hemolimfe umanjuje razinu urođenog imuniteta, kao i otpornost cijele pčelinje zajednice, te služi kao prenositelj i unositelj spora. U pčela napadnutih varoama utvrđeno je smanjenje zapremnine hemolimfe i proteina u njoj te drugih čimbenika koji igraju ključnu ulogu u zaštiti pčela od bolesti. Stoga se u zajednicama napadnutim varoama često razvijaju virusne i bakterijske bolesti, a pojava vapnenastog legla gotovo je neminovna.
Mnogi stručnjaci su smatrali daje pretjerana uporaba antibiotika, poglavito oksitetraciklina, za suzbijanje američke i europske gnjilo-će, najviše pridonijela naglom širenju i učestaloj pojavi vapnenastog legla u svijetu. Međutim, utvrđeno je da liječenje oksitetraciklinom ne pogoršava kliničku sliku bolesti, ali niti ne suzbija znakove vapnenastog legla. No, poljski stručnjaci su dokazali da prekomjerna uporaba antibiotika fumagilina za suzbijanje nozemoze pospješuje razvoj vapnenastog legla. Naime, ako se daju u prevelikoj količini i prečesto, antibiotici mogu izazvati ugibanje najmlađeg pčelinjeg legla. Primjenjivani čak i u manjoj količini, antibiotici narušavaju fiziološki razvitak i slabe pčelinje leglo što umanjuje otpornost prema uzročniku vapnenastog legla. Na pčelinje leglo nepovoljno djeluju i sulfonamid-ski lijekovi kao i svi ostali. Stoga je mišljenje većine svjetskih pčelarskih stručnjaka da valja smanjiti uporabu antibiotika, točno utvrditi količinu primjene i koristiti ih samo za suzbijanje bolesti, a nikako zbog "preventivnog" sprječavanja pojave bolesti.
U traženju uzroka učestale pojave vapnenastog legla posljednjih godina u Hrvatskoj, naglašena je mogućnost štetnog učinka prekomjerne i prečeste uporabe antibiotika u našem pčelarastvu, te njihove nabavke i primjene bez nadzora stručnjaka. Stihijski i nekontrolirani uvoz matica neprovjerenih osobina i nepoznate sposobnosti prilagodbe na naše klimatsko-pašne i tehnološke uvjete pčelarenja znak je, gotovo, nepostojanja planske selekcije i uzgoja matica u nas. Prilikom uvođenja matica s nepoznatim genetskim materijalom u naše pčelinje zajednice, moguća je pojava nepoželjnih osobina u potomaka, kao što je neodgovarajuće higijensko ponašanje pčela radilica. Naime, utvrdeno je da su pčele koje dobro održavaju čistoću košnice manje prijem-ljive za vapnenasto leglo. Takve pčele marljivo čiste stanice saća i izbacuju uginule ličinke prije nego se na njima razviju spore uzročnika, uklanjajući tako primarni izvor zaraze. Naša samorodna kranjska pčela poznata je po održavanju legla i košnice vrlo čistima. Međutim, uvoz matica drugog podrijetla i pasmina, čije pčele radilice lošije ili uopće ne održavaju čistoću u košnici, omogućava pojavu pčelinjih zajednica prijemljivijih za uvjetne bolesti kao stoje vapnenasto leglo. Izrazito puno slučajeva vapnenastog legla u Hrvatskoj zabilježeno je 1985. godine, a posebice u južnim krajevima, gdje su utvrđeni i prvi slučajevi varooze. Tada se prvi put posumnjalo na mogućnost neke povezanosti varooze i učestale pojave vapnenastog legla. Stresno djelovanje napada varoa na pčelinju zajednicu uvelike se pojačava primjenom agresivnih lijekova za suzbijanje varooze. Osim što su lijekovi za suzbijanje varooze sami po sebi štetni za leglo i pčele, pčelari ih, u strahu od te bolesti, prečesto i prekomjerno primjenjuju, što još više pogoršava njihov štetan učinak na pčelinju zajednicu. Za očekivati je da su takve zajednice podložnije razvoju vapnenastog legla. Konačno, vapnenasto leglo češće se pojavljuje na pčelinjacima čiji vlasnici često ili čak prekomjerno primjenjuju lijekove protiv varooze. Pokazalo se da i najnoviji lijekovi protiv varooze, čak i u terapijskim dozama, još više pogoršavaju štetne učinke napada varoa i time smanjuju humoralnu i celularnu obrambenu reakciju pčele. Stoga su pčele napadnute varoama i liječene akaricidima izrazito prijemljive zadruge pčelinje bolesti. Štetan utjecaj akaricida može se objektivno procijeniti mjerenjem aktivnosti detoksikacijskih enzima miješanih funkcija u ličinkama i pčelama. Tako je potvrđena uzročno-posljedična povezanost primjene akaricida, posebice sintetskih insekticida s djelatnom tvari fluvalinatom i učestale pojave vapnenastog legla u našim uvjetima pčelarenja. Zbog svojih fizikalno-kemij-skih svojstava, većina lijekova koji se primjenjuju za suzbijanje varooze nakuplja se u pčelinjem vosku, dok se u medu manje odlažu. U najvećoj mjeri u vosku zaostaje liposolubilni (topiv u mastima) fluvalinat, budući daje pčelinji vosak mješavina estera viših masnih kiselina i viših jednovaljanih alkohola. Time se pčelinja zajednica dugotrajno ili stalno izlaže subtoksičnom odnosno subletalnom djelovanju insekticida na što su posebice osjetljivi svi razvojni oblici pčelinjeg legla. Količine zaostataka fluvalinata u vosku dovoljno su velike da štetno djeluju na pčelinje leglo i predisponiraju ga uvjetnim bolestima, kao stoje vapnenasto leglo, ali su nedovoljne da bi uništile varoe. To omogućuje razvoj rezistencije u varoa što je još jedna štetna posljedica djelovanja fluvalinata nakupljenog u pčelinjem vosku.
Uzročnici vapnenastog legla su posvuda rasprostranjeni i stvaraju vrlo otporne spore koje u prirodi preživljavaju više od 40 godina. Zbog toga je sprječavanje i suzbijanje bolesti otežano, a liječenje i izlječenje oboljelog pčelinjeg legla samo privremeno. Liječenjem oboljelih zajednica ne uklanjaju se uzročnici iz okoline pčelinjaka, pa ih pčele ponovno unose u košnice s peludom, nektarom i vodom, te ukoliko su pogodni uvjeti, ponovno izazivaju bolest. Stoga bi se sprječavanje i suzbijanje vapnenastog legla trebalo temeljiti na jačanju opće otpornosti pčelinjih zajednica i na povremenoj raskužbi saća u košnici. Očito da je selekcija otpornih sojeva pčela najvjerojatnija mogućnost sprječavanja i suzbijanja vapnenastog legla. U selekcijskom uzgoju pčela otpornih na vapnenasto leglo provodi se vrlo jednostavna provjera njihovog higijenskog ponašanja. Izreže se komad zaleženog saća s poklopljenim pčelinjim leglom veličine 4x5 cm i stavi u hladionik tijekom noći da sve kukuljice uginu. Sljedećeg dana izrezano saće se ugrije i smjesti na isto mjesto u okvir s leglom. Tijekom sljedeća tri dana pčele radilice trebaju skinuti poklopce i ukloniti propale kukuljice. Ako to obave za 24 sata, znači da im je sklonost čišćenju tj. higijenskom ponašanju vrlo visoka. Pčele koje to učine tijekom 48 sati još se mogu uzeti za daljnju selekciju. One pčelinje zajednice kojima je za to potrebno 72 sata nisu selekcijski pogodne, iako su također u praktičkim uvjetima otporne na bolest. Dakle, potrebno je planskim odabirom uzgojiti otporne pčele koje, unatoč nazočnosti uzročnika i pogodnim uvjetima za razvoj bolesti, ne obolijevaju od vapnenastog legla. U međuvremenu, prijeko je potrebno sprječavati pojavu svih čimbenika koji pospješuju razvoj bolesti.
Radi sprječavanja pojave vapnenastog legla, pčelinje zajednice moraju biti u dobrom biološko-uzgojnom stanju. To znači da zajednice moraju biti jake, s onoliko okvira u plodištu koliko pčele mogu dobro pokriti. Košnice moraju biti suhe, s dobrim prozračivanjem, prostranim letima i ne izložene prejakom suncu. Matice pčelinjih zajednica, koje su sklone vapnenastom leglu, valja zamijeniti mladim, uzgojenim u zdravim zajednicama. Iskustvo danskih pčelara može poslužiti kao uspješan primjer. Na pčelinjacima s učestalom pojavom vapnenastog legla matice su zamijenjene selekcioniranim maticama, uzgojenim iz zajednica otpornih na vapnenasto leglo. Vapnenasto leglo je suzbijeno, a zajednice sa selekcioniranim maticama imale su prosječno više okvira s leglom i veće prinose meda od zajednica s neselekcioniranim maticama. Provjera otpornosti ili prijemljivosti za bilo koju bolest, pa tako i vapnenasto leglo, znatno je uspješnija ako se provodi na pčelinjim zajednicama s umjetno osjemenjenim maticama. Time se otklanjaju odstupanja koja postoje u prirodno sparenih matica zbog sparivanja s više trutova iz pčelinjih zajednica nepoznatih i različitih svojstava. U bespašnom razdoblju potrebno je osigurati dostatne količine odgovarajuće hrane, posebice bjelančevinaste. Primjerice, vapnenasto leglo nikad nije utvrđeno u dobro razvijenim matičnjacima s dostatnom količinom matične mliječi. To znači da smanjeno izlučivanje matične mliječi iz mliječne žlijezde pčela radilica, bilo kojeg uzroka, smanjuje otpornost pčelinjih Učinaka prema vapnenastom leglu. U zalihama peluda u saću (tzv. pčelinjem kruhu) jakih pčelinjih zajednica nalaze se pojedine antagonističke plijesni koje mogu sprječavati rast uzročnika vapnenastog legla. Naprotiv, u mikroflori pčela radilica iz bolesnih i izgladnjelih zajednica ili izloženih pesticidima prevladavaju kvasci koji su pokazatelj stresnog stanja. Također, utvrđena je sposobnost nekih, još nerazvrstanih, bakterija da, barem in vitro, usporuju rast uzročnika vapnenastog legla. To bi moglo omogućiti biološko suzbijanje bolesti. Higijenske pčele, sklone i uspješne u otkrivanju i uklanjanju bolesnih i uginulih Učinaka, temelj su otpornih pčelinjih zajednica i najpouzdanija mogućnost biološkog sprječavanja i suzbijanja vapnenastog legla.
Izbor i primjena ljekovitih tvari za suzbijanje vapnenastog legla ograničena je i time što spore uzročnika imaju gustu ovojnicu koja im pomaže u zaštiti od kemikalija i organskih tvari, a njihov niski metabolički stupanj čini ih vrlo otpornim na vanjske utjecaje. Stoga su spore, primjerice, otporne na20-postotoni formalin. Liječenje vapne-
nastog legla pokušano je s puno tvari, ali se većina pokazala neučinkovitim i otrovnim za pčele ili zamršenim za primjenu.
Raskužba saća timolom je jedan od prvih načina suzbijanja vapnenastog legla u nas. Međutim, tijekom primjene timola na pčelinjaku, zamijećeni su uznemirenost pčela i napuštanje saća posipanog timolom, pojava grabeža, te nepravilnost u nesenju jaja matice. Povrh toga, u prodaji se pojavljivao timol neujednačene kakvoće pa je bilo dosta poteškoća u njegovoj primjeni.
Japanski stručnjaci prvi su proizveli i registrirali lijek za suzbijanje vapnenastog legla Yukoluck-A. To je raskužno sredstvo s djelatnom tvari triklorizocianurnom kiselinom, koja u doticaju s vodom oslobađa klor i kisik koji uništavaju uzročnika vapnenastog legla. U prodaji se Yukoluck-A nalazi u obliku sitnih bijelih granula koje sadrže više od 93 posto djelatne tvari. Primjena Yukoluck-A u zajednici potiče radilice na pojačano izbacivanje uginulih Učinaka, maticu na nesenje jaja, a skupljačice na pojačano skupljanje nektara. Raskužuje saće uništavajući uzročnike bolesti i uskoro dovodi do nestanka znakova vapnenastog legla.
Liječenje se provodi raskužbom saća u napučenim košnicama. Odgovarajuća doza lijeka stavlja se u plitku plastičnu ili staklenu posudu koju je najbolje postaviti u hranilicu u poklopcu ili na okvire prekrivene djelomično jutenom krpom, dakle u što viši dio unutar košnice gdje pčele nemaju izravan pristup. Radi što pravilnije raspodjele plinova unutar košnice, uputno je osigurati dostatno praznog prostora. U LR košnici to se postiže postavljanjem praznog nastavka, polunastavka ili hranilice u poklopcu sa zbježištem. U AŽ košnici posuda s lijekom se objesi na najviše mjesto u prostoru između ventilacijske mreže i vrata košnice, a izolacija izvadi. Na svaki gram lijeka dodaje se 50 ml čiste i hladne destilirane vode (pH 5,7 - 7,5). Košnicu s lijekom potrebno je dobro zatvoriti tako da nema nikakvih pukotina. Ostaje otvoreno samo leto košnice. Djelovanje Yukolucka-A traje oko tjedan dana, nakon čega postupak valja ponoviti. Kod jako uznapredovale bolesti, nužna su 3 - 4 uzastopna ponavljanja liječenja da bi znakovi bolesti prestali. Radi sprječavanja pojave bolesti tijekom razdoblja u kojem se obično javlja ili u slučaju pojave na okolnim pčelinjacima,
preporučuje se nekoliko puta primijeniti lijek, svakih 7-10 dana. Otopinu lijeka ne smije se prskati izravno po košnici, saću ili pčelama.
Doza (količina) lijeka određuje se prema veličini košnice. Na svakih 40 litara prostora daje se po gram lijeka u 50 ml vode. Tako je za pčelinju zajednicu u standardnom LR nastavku (zapremnine oko 42 litre) odgovarajuća doza lijeka gram, u dva nastavka 2 grama i u tri nastavka 3 grama. Pčelinjoj zajednici u standardnoj AŽ košnici (zapremnine oko 115 litara) potrebna su 2,5 grama lijeka.
Najpovoljnija temperatura u košnici za primjenu lijeka je 35° C. Takvu temperaturu održava jaka pčelinja zajednica koja uzgaja leglo. Pri toj temperaturi raskužni plinovi dobro isparavaju. Ne preporučuje se primjena lijeka pri temperaturama vanjskog zraka ispod 10° C i iznad 30° C, jer bi u takvim uvjetima isparavanje plinova bilo ili nedovoljno za raskužbu ili preobilno što bi štetilo pčelinjoj zajednici. Prilikom primjene lijeka u vruće godišnje doba, preporučljivo je osigurati hladovinu na pčelinjaku. Za jakog unosa nektara primjena se ne preporučuje, jer med može poprimiti miris klora.
Pčelar mora ostati na pčelinjaku prvih nekoliko sati nakon davanja lijeka radi pravodobne i odgovarajuće intervencije u slučaju pojave nekih popratnih zbivanja u pčelinjim zajednicama. Naime, tri sata nakon početka aplikacije razvija se najveća količina plina, što može poremetiti uobičajene aktivnosti pčela. Pri koncentraciji plina od 5 ppm (jedinica volumena plina na milijun jedinica volumena zraka unutar košnice) pčele su uznemirene i pojačano zuje, pri 10 ppm uznemireno i u većem broju lete oko košnice, a pri 10 - 15 ppm pčele puze po stijenkama košnice i masovno je napuštaju. Ako se koncentracija podigne iznad 30 ppm kroz duže vrijeme, to može izazvati i ugibanje pčela. Primijeni li se prevelika doza lijeka i pčele burno reagiraju opisanim popratnim pojavama, treba hitno otvoriti vrata ili poklopac košnice kako bi preko ventilacijske mreže izašao suvišak plina. Kad se pčele umire, košnica se zatvori i obično više nema nikakvih neželjenih posljedica. Inače, četiri sata nakon početka aplikacije lijeka koncentracija plina se ustali na 1 - 2 ppm, pa se pčele umire. Ako su napustile košnicu, vraćaju se unutra i nastavljaju nesmetano sve životne aktivnosti. Radi sprječavanja pojave grabeža, preporučljivo je započeti s davanjem lijeka po svršetku dnevnih aktivnosti pčela i dati ga svim pčelinjim zajednicama na pčelinjaku.
Med i ostali pčelinji proizvodi koji se dobivaju tijekom primjene lijeka, nisu štetni po ljudsko zdravlje. Najveći izmjereni ostaci klora u medu za aplikacije lijeka, manji su od količine klora u vodovodnoj pitkoj vodi. Prilikom rukovanja lijekom valja izbjegavati izravan dodir, jer klor oštećuje oči, sluznice i kožu. Lijek treba čuvati u originalnoj ambalaži na suhom, hladnom i mračnom mjestu te izvan dohvata djece. Pravilno uskladišten lijek ima rok valjanosti 3 godine. Izdaje se bez recepta.
Za suzbijanje vapnenastog legla u nas se još primjenjuje i Askoci-din u kojem je djelatna tvar ista kao u Yukolucku-A. Međutim, osim djelatne tvari, Yukoluck-A sadrži posebni stabilizator koji osigurava sporije otpuštanje klora. Time se umanjuje mogućnost pojave neželjenih posljedica koje bi mogle izazvati naglo oslobođene prevelike koncentracije klora. Askocidin ne sadrži takav stabilizator, što valja uzeti u obzir prilikom primjene tog lijeka. Inače, Askocidin se primjenjuje u istoj dozi i na isti način kao i Yukoluck-A.
Nistatin je jedini antibiotik koji se u nas primjenjuje za liječenje vapnenastog legla. To je polienski makrolidni antibiotik s fungistatičkim i fungicidnim djelovanjem. Nistatin se primjenjuje u hrani za pčele i prskanjem saća s bolesnim leglom. Saće s vapnenastim leglom i unutrašnjost košnice bolesne zajednice prska se 0,5-postotnom vodenom suspenzijom Nistatina (5 grama na litru vode) dva puta u razmaku od 5 do 7 dana. Istodobno se pčele prihranjuju šećernom otopinom koja također sadrži Nistatin (5 grama na litru šećerne otopine). Ljekovita otopina daje se tri puta po pola litre svakog drugog dana. Postupak valja ponoviti nakon 7 dana poslije nestanka znakova vapnenastog legla. Primjenom masno-šećernog tijesta s dodatkom peludnog nadomjeska i Nistatina postiže se sporije uzimanje lijeka tijekom dužeg razdoblja. Na taj način nije potrebno višekratno davanje lijeka, a dodatak peludnog nadomjeska jamstvo je da će pčele radilice dostaviti lijek leglu kojemu je i namijenjen.
Za suzbijanje vapnenastog legla mogu se primjenjivati i konzer-vansi: natrijev propionat i askorbinska kiselina (vitamin C) koji se rabe za konzerviranje živežnih namirnica. Po gram navedenih tvari
umiješa se u pola kilograma medno-šećernog tijesta ili uobičajnog peludnog nadomjeska i daje tri puta s razmakom od tjedan dana. Pozitivni učinak tih tvari, posebice vitamina C. u suzbijanju vapnenastog legla temelji se na povećanju opće otpornosti pčelinje zajednice, a ne na izravnom djelovanju na uzročnika bolesti.
Za raskužbu pčelinjaka i okolnog prostora može se primijeniti prskanje s 2-postotnom otopinom modre galice ili nekog drugog fungicidnog preparata.