JAGLAC
JAGLAC, JAGORČEVINA, JAGORČIKA, JAGLIKA, JEGLIĆ, VISOKI JAGLAC, BLIJEDOŽUT
Latinski naziv: PRIMULA OFFICINALIS L. Engleski naziv: Primrose
Jaglac, (jagorčevina, jagorčika, jaglika, jeglič, visoki jaglac, blijedožut), taj blijedožuti glasnik proljeća, vrlo je raširena vrsta velike biljne vrste koju svrstavamo u porodicu koju zovemo primulama. Porodica primula čini impresivnu brojku od oko 400 vrsta ove drage nam cvjetnice, koliko ih je rasprostranjeno u svijetu. Obično se sve ove vrste na području gdje obitavaju nazivaju jaglac, jagorčevina ili primrose, na engleskom jeziku, te obični jaglac (primula vulgaris) ili engleski jaglac, da bi je razlikovali od drugih vrsta iz roda primulakoje se također nazivaju – jaglac.
JAGLAC je u Europi i širem području Mediterana rasprostranjen od Farskih otoka i Norveške na samom sjeveru do portugala na jugu, te Zapadne Europe, Francuske i Njemačke do krajnjeg istoka - Ukrajine, pa poluotoka Krima, Balkanskog poluotoka, na njegovom istoku do zapadnih krajeva, na samom zapadu. Na području Mediterana raširen je na sjeverozapadu Afrike, najviše Alžira pa do jugozapadne Azije, a na zapadu od Turske do krajnjeg istoka, Irana.
JAGLAC cvjeta u rano proljeće, od veljače (2 mjesec) do svibnja (5 mjesec), i jedna je od šumskih biljki-cvjetnica koje najranije cvjetaju u Europi. Engleski naziv za jaglac je primrose, a potiče od starofrancuskog primerose ili srednjovjekovnog latinskog jezika prima rosa, što izvorno znači prva ruža. Aromatično ugodan miris cvjetova potječe od sadržaja primulaverina, a okus cvjetova je slatkast. Osušeni korijen miriše po anisu. Kod nas obični jaglac raste skoro posvuda, a podvrste (varijeteti) kao primula columnae, (raste na brdsko-planinskom području), primula elatior , na planinskim i predplaninskim područjima, a primula veris na osunčanim obroncima, zaklonjenim livadama, i u šikarama, pored šumskih puteva. Osobito je česta podvrsta primula elatior, koji se naziva i visoki jaglac, i ponešto se razlikuje u obliku od uobičajenog izgleda jaglaca. Ima samo jednu stabljiku, na kojoj se nalazi cijela rozeta više zatvorenih, zvončastih cvjetnih čaški, sa kratkim malenim listovima u podnožju stabljike koja nosi cvijet.
JAGLAC je zeljasta, višegodišnja biljka, relativno niskog rasta. Naraste u visinu od 10 do 30 cm, s baznom rozetom listova, koji su dugi od 5 do 25 cm i široki 2 do 6 cm, sa neregularno nazubljenim rubom i obično veoma kratkim lisnom drškom. Cvjetovi su 2 do 4 cm u promjeru, pojedinačni na duguljastoj peteljci, svijetložuti, bijeli, rjeđe crveni ili blijedoružičasti. Cvjetovi su hermafroditni ali su heterogeni, pojedine biljke nose ili samo muške ili samo ženske cvjetove. Oplodnja cvjetova se može odvijati isključivo izmedu različitih cvjetova, tako da polenizacija sa muškog na muški cvijet, ili sa ženskog na ženski cvijet nije učinkovita, tj. nema nikakvog efekta.
I – tu se umješala naša pčela, koja upravo u ovo rano proljeće, tražeći svoj «kruh», koji se zove pelud, vrši neumornno oplodnju i produljuje egzistanciju ove drage biljke, jaglaca, koja joj peludi daje u izdašnim količinama. JAGLAC pčelama daje dosta peludi, manje nektara, ali je dugocvatuća cvjetnica, od koje pčele od 2 do 5 mjeseca imaju konstantan prinos i rado posjećuju ove osebujne blijedožute cvjetove, koji su nam često najmiliji, jer u nama probuđuju radost života i pripadnost populaciji koja obitava na našoj «lopti» -Zemlji.....
JAGLAC ima cvjetove koji su radijalno simetrični sa gornjim čaškastim oblikom, koji u kasnijoj dobi formira kapsulu koja se otvara preko zalistaka. Nakon cvjetanja, iz ove zrele kapsule ispada maleno crno sjeme, koje je garancija opstanka na određenom mjestu gdje jaglac obitava.
Tako se ponekad pri šetnji iza nekog šumskog raslinja i grmlja «otvori pogled» na svjetložuto «more» koje čine velike kolonije cvjetova jaglaca, koji ponekad mogu potpuno obojiti ove zaklonjene proplanke i livade pored šuma.
Ovo nije sličaj u blizini naseljenih mjesta, gdje jaglac često bude meta prekomjernog branja i sakupljanja tako da se danas može naći veoma malo prirodnih staništa jaglaca koja nisu ugrožena od čovjeka. U svrhu zaštite ove biljke, u mnogim europskim zemljama doneseni su zakoni kojima se apsolutno zabranjuje branje i sakupljanje jaglaca. Ovo je najbolje iskazano u Engleskoj, gdje je u prošlosti, divlji jaglac bio udomaćen, kako u prirodi, tako i kao njegovana vrsta u engleskim vrtovima u viktorijansko doba. Međutim, danas se u Engleskoj jaglac isključivo uzgaja u vidu brojnih pripitomljenih podvrsta. Zato – ne dopustimo da se to i nama dogodi! Njegujmo i brižno čuvajmo ovu nježnu biljku, koja je i vrlo korisna za brži proljetni razvoj pčele medarice.
Kao biljka, koriste se listovi u pripravcima kao kao povrce za kuhanje, za salatu i kao biljni čaj. Listovi sadrže veliku kolicine vitamina C, u ogromnom nesrazmeru sa umjetno uzgajanim voćem i povrćem, oje je na «boljem» glasu. i povrca). Dnevna potreba za vitaminom C, je nekoliko pojedenih listova. Oni nisu ukusni u svježem stanju, (jako su gorki), ali se pomješani sa drugim biljem mogu jesti bez problema, najviše kao miješana salata. Ne preporučuje se konzumiranje listova jaglaca u većoj kolicini, zato jer sadrže tvar – saponin, koji je štetan po ljudski organizam ako ga se nekontrolirano uzima. Ali, kako sve ima svoje pro-i-kontra, ne treba izbjegavati sažvakati i pojesti par listova jaglaca, jer smo sa njim u naš organizam unijeli veću količinu vitamina C, nego od mnogih biljaka koje uobičajeno smatramo «C-vitamincima». Kada se šećem u prirodi u rano proljeće, godinama već, uberem i gricnem po koji listić. Ovo mi je pred puno godina pokazao jedan travar, koji me naučio i pravilu kako se beru ljekovite trave. Pravilo glasi – kada se dođe do busena ljekovitih trava, ubere se do 2/3 busena najviše, a 1/3 se ostavlja da se dvjetovi osjemene i produže svoju vrstu, tako da se svaka ljekovita i sve ostale vrste bilja sačuvaju za nove generacije koje dolaze poslije nas.....
Proljeće je u istinu vrijeme kada se uz prirodu «budi» i čovjek, pa mješavinu cvjetova i korijena jaglaca mnogi smatraju nezaobilaznim načinom korištenja jaglaca, uz dodatak listova sljeza i stolisnika (hajdučice). Pripravak koji se često koristi kao «proljetni čaj» služi za detoksikaciju cijelog organizma a uz jagorčevinu (cvijet i korijen), sadrži i mlade listove breze, koji se beru u isto vrijeme), te mlade listove koprive, maslačkov list i korijen, uz trputac – bokvicu. Kao poznato pučko sredstvo za jačanje slabog srca je poznato ljekovito vino spravljeno od cvjetova jaglaca! JAGLAC je ljekovita biljka koja sadrži glikozid primulaverin, saponin, primverin, glukozu, galaktozu, tanin, vitamin C, karotin, kalij, kalcij, natrij, jaglačnu i salicilnu kiselinu, ciklamin i kamfor. Ipak – opreza nikad dosta, kao kontraindikacije se kod nekih osoba pri konzumaciji cvjetova mogu izazvati pojave alergije. Konzumiranje veće količine mladih listova jagorčevine, koje sadrže prije spomenti saponin, mogu izazvati želučane tegobe. Osobe koje imaju čir na želucu ne bi smjele rabiti jagorčevinu.
Latinski naziv: PRIMULA OFFICINALIS L. Engleski naziv: Primrose
Jaglac, (jagorčevina, jagorčika, jaglika, jeglič, visoki jaglac, blijedožut), taj blijedožuti glasnik proljeća, vrlo je raširena vrsta velike biljne vrste koju svrstavamo u porodicu koju zovemo primulama. Porodica primula čini impresivnu brojku od oko 400 vrsta ove drage nam cvjetnice, koliko ih je rasprostranjeno u svijetu. Obično se sve ove vrste na području gdje obitavaju nazivaju jaglac, jagorčevina ili primrose, na engleskom jeziku, te obični jaglac (primula vulgaris) ili engleski jaglac, da bi je razlikovali od drugih vrsta iz roda primulakoje se također nazivaju – jaglac.
JAGLAC je u Europi i širem području Mediterana rasprostranjen od Farskih otoka i Norveške na samom sjeveru do portugala na jugu, te Zapadne Europe, Francuske i Njemačke do krajnjeg istoka - Ukrajine, pa poluotoka Krima, Balkanskog poluotoka, na njegovom istoku do zapadnih krajeva, na samom zapadu. Na području Mediterana raširen je na sjeverozapadu Afrike, najviše Alžira pa do jugozapadne Azije, a na zapadu od Turske do krajnjeg istoka, Irana.
JAGLAC cvjeta u rano proljeće, od veljače (2 mjesec) do svibnja (5 mjesec), i jedna je od šumskih biljki-cvjetnica koje najranije cvjetaju u Europi. Engleski naziv za jaglac je primrose, a potiče od starofrancuskog primerose ili srednjovjekovnog latinskog jezika prima rosa, što izvorno znači prva ruža. Aromatično ugodan miris cvjetova potječe od sadržaja primulaverina, a okus cvjetova je slatkast. Osušeni korijen miriše po anisu. Kod nas obični jaglac raste skoro posvuda, a podvrste (varijeteti) kao primula columnae, (raste na brdsko-planinskom području), primula elatior , na planinskim i predplaninskim područjima, a primula veris na osunčanim obroncima, zaklonjenim livadama, i u šikarama, pored šumskih puteva. Osobito je česta podvrsta primula elatior, koji se naziva i visoki jaglac, i ponešto se razlikuje u obliku od uobičajenog izgleda jaglaca. Ima samo jednu stabljiku, na kojoj se nalazi cijela rozeta više zatvorenih, zvončastih cvjetnih čaški, sa kratkim malenim listovima u podnožju stabljike koja nosi cvijet.
JAGLAC je zeljasta, višegodišnja biljka, relativno niskog rasta. Naraste u visinu od 10 do 30 cm, s baznom rozetom listova, koji su dugi od 5 do 25 cm i široki 2 do 6 cm, sa neregularno nazubljenim rubom i obično veoma kratkim lisnom drškom. Cvjetovi su 2 do 4 cm u promjeru, pojedinačni na duguljastoj peteljci, svijetložuti, bijeli, rjeđe crveni ili blijedoružičasti. Cvjetovi su hermafroditni ali su heterogeni, pojedine biljke nose ili samo muške ili samo ženske cvjetove. Oplodnja cvjetova se može odvijati isključivo izmedu različitih cvjetova, tako da polenizacija sa muškog na muški cvijet, ili sa ženskog na ženski cvijet nije učinkovita, tj. nema nikakvog efekta.
I – tu se umješala naša pčela, koja upravo u ovo rano proljeće, tražeći svoj «kruh», koji se zove pelud, vrši neumornno oplodnju i produljuje egzistanciju ove drage biljke, jaglaca, koja joj peludi daje u izdašnim količinama. JAGLAC pčelama daje dosta peludi, manje nektara, ali je dugocvatuća cvjetnica, od koje pčele od 2 do 5 mjeseca imaju konstantan prinos i rado posjećuju ove osebujne blijedožute cvjetove, koji su nam često najmiliji, jer u nama probuđuju radost života i pripadnost populaciji koja obitava na našoj «lopti» -Zemlji.....
JAGLAC ima cvjetove koji su radijalno simetrični sa gornjim čaškastim oblikom, koji u kasnijoj dobi formira kapsulu koja se otvara preko zalistaka. Nakon cvjetanja, iz ove zrele kapsule ispada maleno crno sjeme, koje je garancija opstanka na određenom mjestu gdje jaglac obitava.
Tako se ponekad pri šetnji iza nekog šumskog raslinja i grmlja «otvori pogled» na svjetložuto «more» koje čine velike kolonije cvjetova jaglaca, koji ponekad mogu potpuno obojiti ove zaklonjene proplanke i livade pored šuma.
Ovo nije sličaj u blizini naseljenih mjesta, gdje jaglac često bude meta prekomjernog branja i sakupljanja tako da se danas može naći veoma malo prirodnih staništa jaglaca koja nisu ugrožena od čovjeka. U svrhu zaštite ove biljke, u mnogim europskim zemljama doneseni su zakoni kojima se apsolutno zabranjuje branje i sakupljanje jaglaca. Ovo je najbolje iskazano u Engleskoj, gdje je u prošlosti, divlji jaglac bio udomaćen, kako u prirodi, tako i kao njegovana vrsta u engleskim vrtovima u viktorijansko doba. Međutim, danas se u Engleskoj jaglac isključivo uzgaja u vidu brojnih pripitomljenih podvrsta. Zato – ne dopustimo da se to i nama dogodi! Njegujmo i brižno čuvajmo ovu nježnu biljku, koja je i vrlo korisna za brži proljetni razvoj pčele medarice.
Kao biljka, koriste se listovi u pripravcima kao kao povrce za kuhanje, za salatu i kao biljni čaj. Listovi sadrže veliku kolicine vitamina C, u ogromnom nesrazmeru sa umjetno uzgajanim voćem i povrćem, oje je na «boljem» glasu. i povrca). Dnevna potreba za vitaminom C, je nekoliko pojedenih listova. Oni nisu ukusni u svježem stanju, (jako su gorki), ali se pomješani sa drugim biljem mogu jesti bez problema, najviše kao miješana salata. Ne preporučuje se konzumiranje listova jaglaca u većoj kolicini, zato jer sadrže tvar – saponin, koji je štetan po ljudski organizam ako ga se nekontrolirano uzima. Ali, kako sve ima svoje pro-i-kontra, ne treba izbjegavati sažvakati i pojesti par listova jaglaca, jer smo sa njim u naš organizam unijeli veću količinu vitamina C, nego od mnogih biljaka koje uobičajeno smatramo «C-vitamincima». Kada se šećem u prirodi u rano proljeće, godinama već, uberem i gricnem po koji listić. Ovo mi je pred puno godina pokazao jedan travar, koji me naučio i pravilu kako se beru ljekovite trave. Pravilo glasi – kada se dođe do busena ljekovitih trava, ubere se do 2/3 busena najviše, a 1/3 se ostavlja da se dvjetovi osjemene i produže svoju vrstu, tako da se svaka ljekovita i sve ostale vrste bilja sačuvaju za nove generacije koje dolaze poslije nas.....
Proljeće je u istinu vrijeme kada se uz prirodu «budi» i čovjek, pa mješavinu cvjetova i korijena jaglaca mnogi smatraju nezaobilaznim načinom korištenja jaglaca, uz dodatak listova sljeza i stolisnika (hajdučice). Pripravak koji se često koristi kao «proljetni čaj» služi za detoksikaciju cijelog organizma a uz jagorčevinu (cvijet i korijen), sadrži i mlade listove breze, koji se beru u isto vrijeme), te mlade listove koprive, maslačkov list i korijen, uz trputac – bokvicu. Kao poznato pučko sredstvo za jačanje slabog srca je poznato ljekovito vino spravljeno od cvjetova jaglaca! JAGLAC je ljekovita biljka koja sadrži glikozid primulaverin, saponin, primverin, glukozu, galaktozu, tanin, vitamin C, karotin, kalij, kalcij, natrij, jaglačnu i salicilnu kiselinu, ciklamin i kamfor. Ipak – opreza nikad dosta, kao kontraindikacije se kod nekih osoba pri konzumaciji cvjetova mogu izazvati pojave alergije. Konzumiranje veće količine mladih listova jagorčevine, koje sadrže prije spomenti saponin, mogu izazvati želučane tegobe. Osobe koje imaju čir na želucu ne bi smjele rabiti jagorčevinu.