VAROOZA
Varooza je nametnička bolest pčela i pčelinjeg legla koju prouzro-čuje grinja Varroa jacobsoni. Ženke nametnika žive na odraslim pčelama i hrane se hemolimfom, a jaja nesu uz pčelinje leglo. Razvojni oblici grinje hrane se hemolimfom pčelinjih kukuljica, pa se znaci bolesti očituju i na leglu i na odraslim pčelama. Na pčelinjoj zajednici
kao cjelini ne opažaju se znakovi bolesti dok je broj grinja malen. Tek kad se razvije velik broj grinja, pčelinja zajednica slabi i na kraju posve propada. U zemljama gdje se bolest javlja, nanosi znatne štete. Varooza se prije dvadesetak godina naglo proširila Europom, a isto tako i našom zemljom. Bolest se suzbija prema zakonu.
Uzročnika varooze prvi je opisao godine 1904. A.C. Oudemans i nazvao ga po istraživaču Jacobsonu koji je našao četiri ženke na indijskoj pčeli i poslao ih na dar Zoološkom muzeju u Levdenu. U Japanu postoje zapisi o tom nametniku na azijskim pčelama iz godine 1909., ali je tek 1958. utvrđeno da je prešao i na uvezene pčele iz Europe. U azijskom dijelu bivšeg Sovjetskog Saveza varoaje također prvo opisana na indijskim pčelama, godine 1950., a zatim 1965. i na europskoj medonosnoj pčeli. Več godine 1967. varooza je utvrđena u Bugarskoj, a 1976. u Srbiji, odakle se proširila u Hrvatsku. U Hrvatskoj je varooza prvi put utvrđena 1978. godine. Danas je varooza raširena u svim europskim zemljama. Godine 1993. varooza je utvrđena i u Velikoj Britaniji koja je, kao otočna država i strogim veterinarskim nadzorom, najdulje uspijevala spriječiti prodor varoe unutar svojih granica. Prijenosom matica i pčela varooza se proširila i interkontinentalno, u Južnu Ameriku, te i u Sjevernu Ameriku.
Uzročnik varooze je velika grinja, vidljiva prostim okom. Odrasla ženka duga je od 1 do 1,77 mm i široka od 1,5 do 1,99 mm. Tijelo joj je ovalno i plosnato, posve pokriveno velikim leđnim hitinskim štitom, smeđecrvenkaste boje. Cijelo tijelo prekriveno je tankim dlakama i sitnim kukama koje pomažu prihvaćanju za tijelo pčele. Usni aparat je prilagođen za ubadanje i sisanje hemolimfe. U sisanju hemolimfe sudjeluju jaki ždrijelni mišići. Odrasla ženka ima četiri para kratkih, ali jakih nogu. One završavaju pliticama kojima se mogu čvrsto držati tijela pčele. Prvi par nogu služi kao neka vrsta ticala. Grinja ih, prilikom kretanja, vrlo živo miče i pomoću njih se snalazi u prostoru. Na njima se nalaze i njušni organi.
Mužjaci su manji od ženki, okruglasta tijela, sa slabim hitinskim oklopom. Boje su bijelosive ili žućkaste. Dugi su od 0,8 do 0,97 mm i široki od 0,7 do 0,93 mm. Ždrijelno mišićje je slabo razvijeno kao i usni aparat, što ukazuje da ne mogu sisati hemolimfu. Poznato je da mužjaci nametničkih grinja često ne uzimaju hranu. Stoga mužjake varoe nalazimo samo na pčelinjem leglu, gdje ih je također teško opaziti na bijelim ličinkama i kukuljicama. Nakon parenja, oni ugibaju.
Ženke varoa žive ljeti od 2 do 3 mjeseca, a zimi od 6 do 8 mjeseci. Pojedine ženke mogu živjeti i do godine dana. U laboratorijskim uvjetima, pri različitim temperaturama i vlazi zraka, bez hrane, ženke ugibaju nakon 1 - 9 dana. Na izrezanom komadu saća s poklopljenim pčelinjim leglom i na temperaturi od 20° C mogu preživjeti i do 30 dana.
U dobi od oko tjedan dana ženke počinju nesti jaja. Jaja su dosta velika, duga od 0,6 do 0,67 mm i široka od 0,41 do 0,5 mm. Mliječno-bijelc su boje i tanke opne, ispod koje se nazire zametak buduće grinje. Broj jaja koje snese jedna ženka je vrlo različit, a može biti od nekoliko komada do nekoliko desetaka komada. Tijekom nesenja jaja, ženke grinja se otpuštaju s pčele i dolaze na saće gdje ima legla. Ako u košnici ima trutovskog legla, onda radije nesu jaja uz to leglo, jer (rutovsko ih leglo privlači većom količinom juvenilnog hormona.
Opaženo je da na svom prirodnom domaćinu, u zajednicama azijske pčele, varoe imaju potomstvo samo na Irutovskom leglu. Kako se trutovsko leglo javlja samo u proljeće, varoe na tim pčelama nikad ne mogu razvili toliku populaciju koja bi ugrozila opstanak pčelinje zajednice. Azijska pčela ima brojne obrambene mehanizme pomoću kojih drži naraštaj varoa unutar podnošljivih granica i tako se brani od njihovog oštećenja. Jedan od najznačajnijih mehanizama obrane je aktivno uklanjanje odraslih varoa s tijela pčela radilica i iz stanica s leglom. Taj proces uključuje i tzv. samočišćenje, nakon što se pokažu prvi znakovi napada varoa. No, prelaskom na novog domaćina, europsku pčelu, varoa je našla povoljne uvjete za razvitak i uz radiličko leglo. Ta činjenica povezuje se s većom količinom juvenilnog hormona u radiličkom leglu europske pčele, a kojeg varoa mora dobiti da bi započela nesti jaja. Za razliku od azijske pčele, europska pčela pokazuje samo blage naznake samočišćenja, zbog svoje ograničene sposobnosti prepoznavanja varoe kao nametnika i zbog neprilagođenosti gornje čeljusti za čvrst ugriz. No, utvrđeno je da pojedine linije kranjske pčele imaju ponašanje, te anatomsku i fiziološku
sposobnost za uklanjanje i ubijanje varoa. Uginule varoe s odgriženim nogama nađene su u puno zajednica kranjskih pčela, ali u vrlo maloj učestalosti. Također je utvrđeno da su europske pčele sposobne otkriti radiličko leglo napadnuto varoama, te da na slabu invadiranost reagiraju otklapanjem i uklanjanjem napadnutih Učinaka odnosno kukuljica. Taj odgovor uklanjanjem u slaboj mjeri se povećava s razinom invadiranosti. Intenzitet uklanjanja u značajnoj je korelaciji s razinom invadiranosti.
Ovisno o klimatskim uvjetima, varoe mogu dati više naraštaja godišnje. Ne pomogne li pčelar pčelinjoj zajednici uništavati namnožene grinje, ona propada. U teškim oblicima bolesti, na pojedinoj kukuljici, može se naći i više od 20 varoa. Ženke varoa nesu jaja na unutarnju stijenku stanica s ispruženim pčelinjim ličinkama. Prilikom poklapanja stanica, varoe ostaju u njima. Uz uobičajenu temperaturu od 34° C, koju pčele jakih zajednica održavaju za razvoj pčelinjeg legla, razvoj varoe u jajetu je vrlo brz. Već za 24 sata unutar jajeta se vidi ličinka sa šest nogu, veličine 0,6 x 0,5 mm. Tijekom narednih 24 sata, ona se preobrazi u protonimfu s osam nogu, koja izlazi iz jajeta, napada pčelinju ličinku i siše joj hemolimfu. Protonimfe mužjaka i ženki su slične, okruglaste, veličine oko 0,7 mm. Muške protonimfe se nakon tri, a ženske nakon pet dana, preobražavaju u deutonimfe koje se već međusobno razlikuju. Muške deutonimfe su duge 0,8 mm i široke 0,75 mm, a ženske duge 1,0 i široke 1,3 mm. Tijekom sljedećih nekoliko dana, deutonimfe postaju odrasle grinje, još uvijek smještene uz kukuljice poklopljenog pčelinjeg legla. Ispod poklopaca grinje dosežu i spolnu zrelost, a mužjaci nakon parenja ugibaju. Sparene ženke hrane se hemolimfom kukuljica, a prilikom izlaska mlade pčele iz stanice, i one izlaze s njom.
Ženke varoa su dobro pokretne pa često prelaze s jedne pčele na drugu. Odmah napuštaju uginule pčele. Na podlozi se kreću brzinom od 1 do 2 mm u sekundi i to u stranu, krivudavo, često zastajkujući i podižući se na stražnje noge. Ponekad se, prilikom kretanja, preokre-nu na leda i ostanu dugo nepomične. Privlače ih pčele brzih pokreta, dakle vitalne, dok na one koje se ne kreću ne obraćaju pozornost. Čim dotaknu pčelu, prihvate se za bilo koji dio njezina tijela, pokušavajući
što prije doći do donjeg dijela zatka. Tamo se zavlače između kolutića i probijaju tanku opnu koja spaja dva kolutića i sišu hemolimfu. Tijekom zime, ženke varoa preživljavaju duboko zavučene između kolutića zatka pčele. Broj grinja koje uginu tijekom zime ovisi o klimatskim uvjetima, ali obično ne prelazi 10 posto. Čim se u proljeće pojavi novo leglo, prezimjele ženke varoa počinju nesti jaja.
Zalijetanje pčela u tuđe košnice najčešći je prirodni način širenja varooze među pčelinjim zajednicama. U našim pokusima utvrdili smo daje zalijetanje pčela u tuđe košnice glavni put širenja varooze. Iako su u jednom pokusu zdrave zajednice bile postavljenje odvojeno od invadiranih, varoe su se i u njima pojavile za manje od tjedan dana. Pri tome su zdrave zajednice od bolesnih bile udaljene oko 70 metara i u sivo obojenim košnicama, a u bolesnih zeleno. I leta košnica također su bila suprotno okrenuta. Utvrdili smo da se u prirodnim uvjetima pčele zalijeću u tuđe košnice čak i do 500 metara udaljenosti.
Kvantitativne vrijednosti zalijetanja pčela pratili smo u pokusnim košnicama za promatranje s jednim okvirom. Pri tome smo uzeli u obzir nalaz dr. Frischa da pčele ne razlikuju crnu boju od crvene, ni zelenu od žute. Kako bismo pčelama omogućili što bolje snalaženje, pročelja košnica obojili smo žuto, plavo, bijelo i crno. No, i u takvim uvjetima, uz stacionirano držanje, čak do 6 posto pčela zalijeće se u tuđe košnice. U uvjetima selenja na pašu, zalijetanje pčela doseže čak 18 posto.
Stoga, u praktičnim uvjetima na pčelinjaku, zalijetanje pčela ima odlučujuću ulogu u širenju varooze. Jaka pčelinja zajednica u jeku sezone može imati i do 80 000 pčela radilica, od kojih su polovina skupljačice. Uzme li se u obzir srednji broj zalijetanja koji smo dobili u našim pokusima, (10 posto), proizlazi da se 4 000 pčela iz jedne košnice zalijeće u drugu. Te činjenice tumače razloge invadiranosti svih pčelinjih zajednica najednom pčelinjaku, ubrzo nakon utvrđivanja varooze.
Postavlja se pitanje zašto nije tako i s ostalim pčelinjim bolestima. To se može rastumačiti na primjerima dviju drugih bolesti, američkoj gnjiloći (zaraznoj) i nozemozi (nametničkoj), koje se često javljaju na našim pčelinjacima.
U širenju američke gnjiloće bitnu ulogu ima činjenica da pčele čistačice postaju hraniteljice starijeg pčelinjeg legla. Tako pčela koja je čistila stanicu od propale ličinke, u svom sljedećem poslu hrani zdrave ličinke i pritom prenosi bolest. No, to se zbiva unutar jedne pčelinje zajednice. U sljedećoj podjeli posla, pčela hraniteljica postaje radilica koja luči matičnu mliječ i hrani mlađe leglo, zatim luči vosak i gradi saće, a tek onda postaje skupljačica. Na taj način pčela ima dovoljno vremena da se mehanički očisti od uzročnika američke gnjiloće, pa ako se kao skupljačica i zaleti u tuđu košnicu, to nema veće značenje za širenje bolesti.
Nozemoza je nametnička, crijevna bolest i širi se sporama koje se nalaze u izmetinama bolesnih pčela. Pčele radilice samo iznimno balegaju u košnici pa, ako se bolesna pčela i zaleti u tuđu košnicu, to nema većeg značenja za širenje nozemoze.
Razmatranje širenja varooze, američke gnjiloće i nozemoze jasno pokazuje različitu važnost zalijetanja pčela u tuđe košnice kod različitih pčelinjih bolesti.
Naglom širenju varooze u nove krajeve pridonijeli su najviše sami pčelari. Selenjem pčela na pašu, prodajom rojeva, iskucanaca i matica, kao i raznim drugim manipulacijama pčelama, varooza se proširila na velike udaljenosti. Utvrđeno je i interkontinentalno prenošenje varoa maticama.
Brzina širenja varooze u nova područja ovisi o gustoći naseljenosti pčelinjih zajednica, a može biti i po nekoliko kilometara mjesečno. Valja, međutim, brinuti o tome da rojevi odlaze i desetke kilometara daleko od košnica iz kojih su izletjeli. Da bi se varoe proširile u sve pčelinje zajednice jednog kraja, potrebno je, ovisno o konfiguraciji tla, od svega nekoliko do desetak godina.
Jake pčelinje zajednice održavaju temperaturu od 35° C oko legla koja ne odgovara razvoju varoa. Ukoliko pčelinja zajednica oslabi, iz bilo kojeg razloga, umnažanje varoa je ubrzano. Dok je broj varoa mali, napadnuto leglo se, naoko, uobičajeno razvija. No, utvrđeno je da već i jedna varoa na pčelinjoj ličinki pričinjava štetu u smislu smanjenja
mase, vitalnosti i dužine života izvaljene pčele. Kad se na pčelinjoj ličinki nađe više od 5 do 10 varoa, razvitak je vidljivo poremećen, a izvaljene pčele imaju oštećena krila ili druge dijelove tijela. Konačno, pčelinja ličinka može i uginuti. U rano proljeće i ujesen, kad nema puno legla, broj varoa na pojedinim ličinkama je najveći, dok je najmanji ljeti, kad je leglo najjače razvijeno. Ukupni broj varoa je u proljeće najmanji, ljeti sve više raste i doseže najveći broj u jesen.
Svi razvojni oblici varoa žive nametnički i hrane se hemolimfom pčelinjih ličinaka, kukuljica i odraslih pčela. Usnim aparatom probijaju kožicu ličinaka ili tanku kožicu između kolutića zatka odraslih pčela. Napadnute pčelinje ličinke pokazuju znakove nemira i često se prije vremena ispruže. Ponekad se toliko uznemire da ispužu iz stanice saća i padnu na podnicu košnice. Jako napadnuto leglo ugiba u različitim razvojnim oblicima. Na poklopcima napadnutog legla vide se bjeličasta uleknuća i pukotine. Smetnje u razvoju pčelinjeg legla očituju se nepravilno razvijenim dijelovima tijela, a najčešće mlade pčele ne mogu izravnati krila. Odrasle pčele ih izbace iz košnice pa ih se može vidjeti kako pužu oko leta pred košnicom. Napadnute kukuljice izgube od 15 do 20 posto mase, a ako se razviju do mlade pčele, one su vidljivo sitnije. Životni vijek napadnutih pčela znatno je skraćen. Oštećeni trutovi nisu sposobni za parenje.
Iako napadnute pčele vrlo rano pokazuju znakove nemira, pčelari obično opažaju znakove bolesti tek kad su grinje napale svaku treću ili četvrtu pčelu. Tada se opažaju pojedine pčele kako izlaze na poletište, uznemireno hodaju ili se vrte najednom mjestu, čine pokrete kao da će poletjeti i nogama pokušavaju skinuti varoe s tijela. Često padnu na tlo ispred košnice i ondje ugibaju. Stoje više varoa, znaci bolesti su sve izrazitiji. U pčelinjoj zajednici može biti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća varoa. Opaženo je da pčele, kad je broj varoa u pčelinjoj zajednici vrlo velik, pokušavaju napustiti košnicu u obliku slabog roja. Ne poduzmu li se sanacijske mjere, napadnuta pčelinja zajednica prije ili kasnije propada. U pravilu je potrebno nekoliko godina da se varoe namnože u tolikoj mjeri da zajednica propadne. Međutim, ako su varoama uneseni uzročnici zaraznih bolesti, varooza može imati vrlo brzi tijek i u kratko vrijeme dovesti do propasti pčelinje zajednice.
Rano utvrđivanje varooze je od najvećeg značenja za njezino uspješno suzbijanje. No, utvrđivanje varooze je otežano jer se grinje razvijaju na poklopljenom leglu, a odrasle ženke su uglavnom prihvaćene s donje strane zatka pčela. Primjena lijeka protiv varooze, uz istodobno stavljanje podloška na podnicu košnice, najsigurniji je način otkrivanja varoa. Mrtve varoe padaju na podložak, gdje ih je lako uočiti. Takva provjera ili rano utvrđivanje varooze, zakonska je obveza svakog pčelara koji namjerava seliti ili prodati pčele.
U suzbijanju varooze korišteni su različiti postupci i lijekovi. Od bioloških načina suzbijanja varooze najčešće se koristi izrezivanje trutovskog legla. Još je učinkovitije postaviti okvir građevnjak i pustiti da matica zaleže trutovsko leglo. Učinak se može pospješiti tako da se prije poklapanja trutovskog legla zajednica podimi fenoti-jazinom. To će u oštećenih ženki izazvati pojačano nesenje jaja kako bi nastavile vrstu. Nakon stoje leglo poklopljeno, okvir građevnjak se izvadi, saće s leglom izreže i pretopi u vosak, a okvir građevnjak ponovno stavi u košnicu. Višestrukim ponavljanjem tog postupka, može se uništiti znatni broj grinja. Postupak uništavanja varoa pomoću okvira građevnjaka vrlo je uspješan način suzbijanja varooze, pa ga valja redovito provoditi na svim pčelinjacima gdje se bolest javlja.
Žrtvovanjem radiličkog legla u rano proljeće moguće je pčelinju zajednicu gotovo posve osloboditi varoa. Matica se ograniči na jedan okvir i kad je na njemu pokriveno prvo leglo, prebaci na drugi okvir. Prije nego se ijedna mlada pčela izvali, okvir s leglom se spali. Postupak se ponavlja s nekoliko okvira, dok sve stare grinje koje su preživjele zimu, ne budu uništene. Taj postupak pčelari nerado primjenjuju jer usporava proljetni razvoj i slabi pčelinju zajednicu, a ako se prekomjerno ponavlja, zajednica može i propasti.
Kemijski način suzbijanja varooze podrazumijeva unošenje otrova za varoe u pčelinju zajednicu. Najveća je poteškoća u tome što su varoe (grinje) i pčele (kukci), iako različite skupine životinja, podjednako osjetljive na tvari koje bi trebale biti otrovne samo za varoe. Stoga je vrlo teško pronaći takav otrov koji uništava grinje, a nije istodobno štetan za pčele. Zato je u svakom liječenju varooze skrivena opasnost i za sve članove pčelinje zajednice.
U suzbijanju varooze isprobano je više kemikalija negoli za sve ostale bolesti pčela. Neke od njih poslužile su kao temelj komercijalnim, registriranim lijekovima protiv varooze. Poput većine grinja, i varoe vrlo brzo stječu otpornost prema češće primjenjivanim lijekovima. Stoga, lijekove valja planski mijenjati, a tijekom liječenja provjeravati učinkovitost lijeka. Suzbijanje varooze na širem području može se uspješno provesti isključivo zajedničkim, istodobnim akcijama na svim pčelinjacima određenog kraja, dobro odabranim lijekom i njegovom pravilnom primjenom. Provedbu akcije mora nadzirati veterinarska služba.
Brojna sredstva i lijekovi protiv varooze razvrstani su u: isparava-juće, dimne, kontaktne i sistemične.
Isparavajuća sredstva pripadaju skupini prvih lijekove koji su se primjenjivali za suzbijanje varooze. To su sredstva koja isparava-njem u košnici omamljuju varoe pa one padaju na podnicu, odakle ih uklanja pčelar ili same pčele. Na taj su način djelovali naftalin i timol, te mravlja kiselina koja se i danas primjenjuje ponegdje u svijetu. No, djelovanje isparavajućih sredstava ovisilo je o puno čimbenika koje nije bilo moguće nadzirati, a teško je bilo i prilagoditi pravu količinu. Također, način primjene isparavajućih sredstava bio je vrlo zamršen, a često i opasan po pčelara. Stoga u Hrvatskoj nije registriran niti jedan lijek na temelju tih kemikalija. Doduše, u pojedinim zemljama se komercijalno proizvodi lijek u kojem je djelatna tvar mravlja kiselina, ali javljaju se poteškoće s ostacima u medu i pčelinjem vosku.
Dimna sredstva su ona koja se pale, a nastali dim i pare djelatne tvari oštećuju ili odmah ubijaju varoe. Takva sredstva se razmjerno lagano primjenjuju pa je u toj skupini i najviše registriranih lijekova. Jedan od najstarijih lijekova koji se koristio za suzbijanje varooze bio je fenoti-jazin. S tom djelatnom tvari u nas je bio registriran lijek Varitan. Amitraz je bio djelatna tvar u cijelom nizu lijekova, a i u Varoliku koji se i danas primjenjuje u suzbijanju varooze. No, utvrđena su neka kancerogena svojstva amitraza, a ima i znakova pojave rezistencije varoa na taj lijek, pa o tome valja brinuti u odabiru lijeka. U početku suzbijanja varooze kod nas se rabio i japanski lijek Danikoroper, čije
su djelatne tvari malation i tedion. S istim djelatnim tvarima, u nas je registriran lijek Apiakaridim. Vrlo čest oblik lijeka protiv varooze je i samogoreči listić koji se pali u košnici, a nastali dim ubija varoe. Takvi su lijekovi Varolik (amitraz) i Folbex-VA, s djelatnom tvari brompropilat koji se primjenjuje u suzbijanju akaroze i varooze.
Kontaktna sredstva su se u početku morala izravno prskati ili prašiti po pčelama. U toj skupini najboljim se pokazao amitraz, koji se primjenjivao kao 0,01-postotna vodena emulzija. No, taj način primjene zahtijevao je puno rada i vremena, pa je napušten.
Novi lijekovi za suzbijanje varooze djeluju na biološkim načelima raspodjele djelatne tvari među članovima pčelinje zajednice. Utvrđeno je da se načelo socijalne izmjene hrane i socijalnog dodirivanja pčela može dobro iskoristiti zadavanje, raspodjelu i visoku djelotvornost lijekova protiv varooze.
Socijalna izmjena hrane počinje u pčelinjoj zajednici kad pčele dobiju malu količinu hrane, raspršenu u sitne kapljice. Svaka pčela koja naiđe na tako malu količinu hrane ne zadrži je za sebe, nego je podijeli sa svim pčelama s kojima dođe u dodir, u gotovo jednakim dijelovima. Ponudi li se pčelama na taj način količina od blizu 50 grama hrane, vrlo se brzo njezini sastojci nađu u svim pčelama prosječno jake pčelinje zajednice. To načelo se primjenjuje kod lijekova sistemičnog djelovanja kao što su Apitol i Perizin.
Sistemik je lijek koji se daje u šećernoj otopini. Tijekom socijalne izmjene hrane, lijek dospijeva u medni mjehur većeg broja pčela. Nekoliko sati nakon aplikacije, djelatna tvar lijeka je nazočna u svim pčelama zajednice. Iz pčelinjeg srednjeg crijeva lijek prelazi u hemo-limfu, odakle ga primi varoa sišući hemolimfu. Prednost primjene sistemika je višestruka. Pčele primaju lijek izravno, bez posrednika. Također, s malom dozom lijeka postiže se veliki učinak. Povrh toga, košnica je zanemarivo onečišćena. Konačno, na taj načinje moguće lijek primijenti i tijekom zimovanja zajednice.
Prvi lijek sistemik bio je K-79. Unatoč dobroj podnošljivosti i odličnom učinku nije prihvaćen zbog opasnosti za ljudsko zdravlje,ali je to dovelo do razvoja drugih sistemika kao što su Perizin, s djelatnom tvari kumafos, i Apitol (cimiazolhidroklorid).
Apitol je kod nas klinički testiran te na osnovi toga i službeno registriran za suzbijanje varooze. U prodaji se Apitol nalazi u obliku vodotopljivih zrnaca bez mirisa, koja sadrže djelatnu tvar i malu količinu saharoze. Prilikom primjene Apitola potrebno je prilagoditi dozu lijeka jačini pčelinje zajednice. Za dobro razvijenu pčelinju zajednicu (s 5 - 7 zaposjednutih ulica), otopi se 1 g Apitola u 50 ml mlake pitke vode kojoj se doda 15 g šećera (jedna žlica za juhu). Otopinu valja dobro izmiješati, a zatim je jednakomjerno poprskati po pčelama u ulicama (topikalna aplikacija). Apitol je najjednostavnije primijeniti pomoću plastične brizgalice zapremnine 50 ml. Lijek se daje kad nema unosa nektara, a najučinkovitiji je kad u zajednici nema legla. U našim krajevima to je u kasnu jesen ili tijekom zime. U to doba socijalna izmjena hrane u pčelinjem zimskom klupku dolazi do punog izražaja. Pčele zimuju na praznom saću, a najgornje dodiruju med, uzimaju ga i dodaju drugim pčelama. U to vrijeme je raspodjela lijeka dodanog u hrani vrlo pravilna pa se postiže i vrlo visoka učinkovitost protiv varoa (više od 95 posto). Velika prednost je i u tome što u to doba pčele ne skupljaju nektar, pa nema mogućnosti onečišćenje meda ostacima lijekova. Apitol je moguće primijeniti u svako doba dana, ako vanjska temperatura zraka nije manja od 10° C. U nukleusu, s 2 - 4 zaposjednute ulice s pčelama, primjenjuje se 25 ml, a u vrlo jake zajednice (s 11 - 14 ulica) 100 ml pripremljene otopine Apitola. Lijek se ponovno aplicira nakon sedam dana.
Sistemici su lijekovi za suzbijanje varooze u razdoblju kad zajednica ne njeguje leglo. Nažalost, u reprodukcijskom dijelu sezone sistemici ne štite dovoljno zajednicu jer ne djeluju na varoe koje su ispod poklopaca legla. To je posebice veliki problem u suptropskoj klimi, gdje se poklopljene stanice s leglom mogu naći tijekom cijele godine. Međutim, Apitol se može primijeniti u bilo koje doba pčelarske sezone kad u košnici poklopljeno leglo nije nazočno najmanje sedam dana, iz bilo kojeg razloga. Ljeti može nestati poklopljenog legla u razdoblju dugotrajnih suša i pomanjkanja peluda tijekom nekoliko tjedana. Ta prirodna stanja mirovanja pčelinjih zajednica valja što bolje iskoristiti i u to doba suzbijati varoozu Apitolom. Tijekom prirodnog ili umjetnog rojenja također nema poklopljenog legla u novoj pčelinjoj zajednici najmanje 10 dana. Uputno je u svaki uhvaćeni roj aplicirati Apitol već pri stavljanju u košnicu. Pri tome se ne treba pribojavati onečišćenja meda lijekom, jer će takve nove zajednice ili rojevi odmah potrošiti svu dodanu hranu za vlastite potrebe i na izgradnju saća.
Poznato je da pčelinjom zajednicom upravlja matica putem mirisne upute, tzv. feromona. Feromon je tvar koju matica izlučuje u malim količinama, a nužna je za nesmetan život i rad pčelinje zajednice. Mirisna uputa prenosi se dodirivanjem matice i pčela pratilja. Pčele pratilje prenose primljenu uputu ostalim pčelama, također dodirom, koji se naziva socijalno dodirivanje pčela. Istraživači su u toj biološkoj činjenici prepoznali mogući način raspodjele ljekovitih tvari unutar pčelinje zajednice. Na tom se načelu temelji prenošenje lijeka koji se u pčelinju zajednicu stavlja na prikladnom nosaču.
Nakon pronađenog načela primjene, tragalo se za pogodnom kemijskom tvari. Postavljenim zahtjevima udovoljili su piretroidi. Piretro-idi su velika skupina sintetskih insekticida koji se koriste u zaštiti bilja i životinja. Filogenetska bliskost odnosno srodnost kukaca i grinja razlog je naglašene osjetljivosti grinja na insekticide. Zahvaljujući razlici u tjelesnoj masi pčela i varoa, pojedini insekticidi očituju akaricidni učinak na varoe u dozama koje za pčelu nisu pogibeljne. Dakako daje terapijski indeks (LD50/ED50) većine insekticida vrlo malen, te je i liječenje invadiranih zajednica često riskantno.
Insekticid fluvalinat je prvi sintetski piretroid koji je primijenjen za suzbijanje varooze. Apistan je registrirani lijek protiv varooze u kome je fluvalinat nanesen na plastičnu traku. Plastični nosač sadrži 8 g 10-postotnog fluvalinata. Prema uputi američkog proizvođača, stavljaju se po dvije Apistan trake u plodište pčelinje zajednice. Prva traka smješta se u ulicu između 3. i 4. okvira, a druga u ulicu između 7. i 8. okvira. Time se postiže ravnomjerno prenošenje djelatne tvari u košnici te "okružje" legla, stoje bitno, budući da se sveukupni razvoj varoa odvija u poklopljenom leglu. Apistan trake ostavljaju se u
košnici 4 - 6 tjedana, a potom uklanjaju i spaljuju. Velika je prednost kontaktnih lijekova, poput Apistana, što se mogu uspješno primjenjivati i kad u pčelinjoj zajednici ima legla. Trake se ostave u košnici tijekom jednog do dva razvojna ciklusa pčelinjeg legla, pa na taj način sve varoe koje izlaze s mladim pčelama dolaze u dodir s lijekom. No, nužno je istodobno liječiti sve zajednice na jednom pčelinjaku i u jednom kraju. U suprotnom, dolazi vrlo brzo do širenja varoa iz neliječenih pčelinjih zajednica. Prilikom prvih primjena fluvalinata (Apistan), u medu i vosku su utvrđeni ostaci lijeka pa je upozoreno na opasnost mogućeg nakupljanja u slučaju duže i ponovljene primjene.
Za suzbijanje varooze u Hrvatskoj se također primjenjuju Flumicid i "letvice" kućne izrade. U oba pripravka fluvalinat je nanesen na drvene nosače. Flumicid letvica sadrži 80 mg fluvalinata. Prema uputi proizvođača, primjenjuje se jedna Flumicid letvica po pčelinjoj zajednici, koja se objesi između trećeg i četvrtog ili sedmog i osmog okvira. Flumicid letvica ostaje u košnici od 4 do 8 tjedana.
"Letvice" kućne izrade pčelari "pripravljaju" sami, nanoseći na drvene nosače različite pripravke koji sadrže fluvalinat, a namijenjeni su suzbijanju grinja u poljoprivredi, odnosno, zaštiti bilja. Najčešće su to insekticidi Mavrik i Klartan (Sandoz), u kojima se nalazi ksilol kao otapalo koji je otrovan za pčele. Nažalost, pčelari često griješe u "recepturi" priprave. Osim toga, nosači od različitog drveta nejednako upijaju suspenziju pa je količina djelatnog fluvalinata u takvim "letvicama" neujednačena. "Letvice" kućne izrade pčelari primjenjuju na isti način kao Flumicid i Apistan.
Izrada "letvica" u kućnoj radinosti za suzbijanje varooze specifična je pojava u naših pčelara koja je, prije svega, uvjetovana nastojanjem da liječenje varooze bude što jeftinije. Međutim, u "letvicama" je količina djelatne tvari dvojbena zbog fizikalno-kemijske neujednačenosti fluvalinata kojeg pčelari rabe i odstupanja u kakvoći drvenih nosača. Povrh toga, pčelari često prekomjerno razrjeđuju fluvalinat kako bi natopili što veći broj drvenih nosača. Stoga je u nestandardnim "letvicama" kućne izrade sve moguće: od toksičkog djelovanja ksilola na pčele i leglo, do nedjelotvornosti pripravka na varoe.
Zbog tehnološke neujednačenosti kućne izrade "letvica", moguće su višestruke štetne posljedice njihove primjene od kojih je, vjerojatno, najdrastičnija ugibanje pčela ili cijelih zajednica, prouzročeno toksičkim djelovanjem ksilola u insekticidima Klartan i Mavrik.
Natapanje "letvica" prekomjerno razrijeđenim fluvalinatom, u nastojanju da se natopi što više drvenih nosača, ima za posljedicu izlaganje varoa dozama lijeka manjim od terapijskih (ljekovitih) što otvara mogućnost stvaranja otpornosti varoa na fluvalinat.
Flumicid letvice su registrirani proizvod što bi trebalo isključiti tehnološku neujednačenost, odnosno hipodoziranje kao uzrok nedjelotvornosti pripravka. Međutim, prema deklaraciji proizvođača, svaka Flumicid letvica sadrži 10 puta manju dozu (80 mg) fluvalinata od pojedine Apistan trake koja je impregnirana s 800 mg fluvalinata. Možda je sustavna primjena hipodoziranih Flumicid letvica koje pčelari, prema našim spoznajama, rabe više nego Apistan trake, ubrzala razvoj otpornosti varoa na fluvalinat u našim uvjetima pčelarenja.
U Njemačkoj je 1990. godine odobrena uporaba novog kontaktnog lijeka za suzbijanje varooze. To je pripravak Bay varol čija je djelatna tvar također sintetski piretroid, flumetrin, ugrađen u polietilenske mikroporo-zne plastične trake. Jedna Bavvarol traka sadrži izuzetno malu količinu od samo 3,6 mg flumetrina, posebno izrađenog za uporabu u pčelarstvu, koji je visoko toksičan za varoe, a u danoj količini neškodljiv za pčele i njihovo leglo. Terapijska širina izuzetna je, pa ne postoji ni najmanja mogućnost predoziranja lijeka. Dugotrajno djelovanje od nekoliko tjedana omogućuje liječenje u razdoblju kad pčele njeguju leglo. Bay varol je učinkovit više od 99 posto, te pripada skupini najdjelotvornijih varocid-nih tvari. Po završetku liječenja nije se uspjelo utvrditi ostatke lijeka u pčelinjim proizvodima liječenih zajednica pri pragu detekcije od 0.002 mg/kg. Bayvarol je početkom 1992. godine registriran u Hrvatskoj za suzbijanje varooze. Pomoću ugrađenih nosača, Bayvarol trake vješaju se u središnji dio plodišta, između okvira s leglom. Po dobro razvijenoj zajednici primjenjuju se četiri Bayvarol trake. Slabijim zajednicama dostatne su dvije Bayvarol trake. U posebice jakim zajednicama, s više plodišnih nastavaka, primjenjuje se 6 - 8 traka. Lijek ostaje u zajednici 4 - 6 tjedana, a potom ga valja ukloniti iz košnice i spaliti.
Plastična traka Bayvarola sadrži više od 200 puta manju dozu insekticida od Apistan trake. To je, vjerojatno, glavni razlog veće tolerancije pčela i pčelinjeg legla na taj akaricid, u odnosu na Apistan trake. Nemogućnost nabavke djelatne tvari flumetrina u slobodnoj prodaji (za razliku od fluvalinata), osim isključivo ugrađenog u plastične nosače, donekle "spašava" ili barem usporava mogućnost da pčelari zlorabe i tu ljekovitu tvar. Nažalost, već ima izvješća o nepravilnoj primjeni tog vrlo dobrog akaricida, prema kojima pčelari primjenjuju iste Bayvarol trake više puta (5 - 7) tvrdeći da je i tada učinkovit. Međutim, time se otvara mogućnost razvoja rezistencije varoa na flumetrin, budući da se prilikom svake ponovljene primjene varoe susreću s manjom dozom lijeka. Ako se ne pronađe način da se ta pojava spriječi, čini se da će i taj akaricid, poput nekih drugih vrlo dobrih lijekova, ubrzo postati neučinkovit u našim uvjetima pčelarenja.
Usporedbom učinkovitosti fluvalinata iz komercijalnog pripravka Mavrik (nanesenim na letvice), i Bayvarola u suzbijanju varooze utvrđena je gotovo jednaka uspješnost liječenja. Međutim, uspoređujući krivulje koje pokazuju dinamiku otpuštanja varoa, utvrđeno je znatno brže djelovanje Bay varola. Već šestog dana liječenja uništeno je 70 posto varoa u košnicama s Bayvarol trakama, dok je za istu učinkovitost fluvalinatskom pripravku bilo potrebno jedanaest dana. To ukazuje na promjenu dinamike djelovanja fluvalinata tijekom proteklih godina. I najnovija naša istraživanja ukazuju na pojavu otpornosti varoa na fluvalinat u našim uvjetima pčelarenja. Tome su u prilog i brojna slična izvješća iz ostalih zemalja svijeta.
U svakom slučaju, suzbijanje varooze je vrlo težak i složen zadatak, pa je u njegovom provođenju nužno pojačati djelovanje veterinarske službe.
kao cjelini ne opažaju se znakovi bolesti dok je broj grinja malen. Tek kad se razvije velik broj grinja, pčelinja zajednica slabi i na kraju posve propada. U zemljama gdje se bolest javlja, nanosi znatne štete. Varooza se prije dvadesetak godina naglo proširila Europom, a isto tako i našom zemljom. Bolest se suzbija prema zakonu.
Uzročnika varooze prvi je opisao godine 1904. A.C. Oudemans i nazvao ga po istraživaču Jacobsonu koji je našao četiri ženke na indijskoj pčeli i poslao ih na dar Zoološkom muzeju u Levdenu. U Japanu postoje zapisi o tom nametniku na azijskim pčelama iz godine 1909., ali je tek 1958. utvrđeno da je prešao i na uvezene pčele iz Europe. U azijskom dijelu bivšeg Sovjetskog Saveza varoaje također prvo opisana na indijskim pčelama, godine 1950., a zatim 1965. i na europskoj medonosnoj pčeli. Več godine 1967. varooza je utvrđena u Bugarskoj, a 1976. u Srbiji, odakle se proširila u Hrvatsku. U Hrvatskoj je varooza prvi put utvrđena 1978. godine. Danas je varooza raširena u svim europskim zemljama. Godine 1993. varooza je utvrđena i u Velikoj Britaniji koja je, kao otočna država i strogim veterinarskim nadzorom, najdulje uspijevala spriječiti prodor varoe unutar svojih granica. Prijenosom matica i pčela varooza se proširila i interkontinentalno, u Južnu Ameriku, te i u Sjevernu Ameriku.
Uzročnik varooze je velika grinja, vidljiva prostim okom. Odrasla ženka duga je od 1 do 1,77 mm i široka od 1,5 do 1,99 mm. Tijelo joj je ovalno i plosnato, posve pokriveno velikim leđnim hitinskim štitom, smeđecrvenkaste boje. Cijelo tijelo prekriveno je tankim dlakama i sitnim kukama koje pomažu prihvaćanju za tijelo pčele. Usni aparat je prilagođen za ubadanje i sisanje hemolimfe. U sisanju hemolimfe sudjeluju jaki ždrijelni mišići. Odrasla ženka ima četiri para kratkih, ali jakih nogu. One završavaju pliticama kojima se mogu čvrsto držati tijela pčele. Prvi par nogu služi kao neka vrsta ticala. Grinja ih, prilikom kretanja, vrlo živo miče i pomoću njih se snalazi u prostoru. Na njima se nalaze i njušni organi.
Mužjaci su manji od ženki, okruglasta tijela, sa slabim hitinskim oklopom. Boje su bijelosive ili žućkaste. Dugi su od 0,8 do 0,97 mm i široki od 0,7 do 0,93 mm. Ždrijelno mišićje je slabo razvijeno kao i usni aparat, što ukazuje da ne mogu sisati hemolimfu. Poznato je da mužjaci nametničkih grinja često ne uzimaju hranu. Stoga mužjake varoe nalazimo samo na pčelinjem leglu, gdje ih je također teško opaziti na bijelim ličinkama i kukuljicama. Nakon parenja, oni ugibaju.
Ženke varoa žive ljeti od 2 do 3 mjeseca, a zimi od 6 do 8 mjeseci. Pojedine ženke mogu živjeti i do godine dana. U laboratorijskim uvjetima, pri različitim temperaturama i vlazi zraka, bez hrane, ženke ugibaju nakon 1 - 9 dana. Na izrezanom komadu saća s poklopljenim pčelinjim leglom i na temperaturi od 20° C mogu preživjeti i do 30 dana.
U dobi od oko tjedan dana ženke počinju nesti jaja. Jaja su dosta velika, duga od 0,6 do 0,67 mm i široka od 0,41 do 0,5 mm. Mliječno-bijelc su boje i tanke opne, ispod koje se nazire zametak buduće grinje. Broj jaja koje snese jedna ženka je vrlo različit, a može biti od nekoliko komada do nekoliko desetaka komada. Tijekom nesenja jaja, ženke grinja se otpuštaju s pčele i dolaze na saće gdje ima legla. Ako u košnici ima trutovskog legla, onda radije nesu jaja uz to leglo, jer (rutovsko ih leglo privlači većom količinom juvenilnog hormona.
Opaženo je da na svom prirodnom domaćinu, u zajednicama azijske pčele, varoe imaju potomstvo samo na Irutovskom leglu. Kako se trutovsko leglo javlja samo u proljeće, varoe na tim pčelama nikad ne mogu razvili toliku populaciju koja bi ugrozila opstanak pčelinje zajednice. Azijska pčela ima brojne obrambene mehanizme pomoću kojih drži naraštaj varoa unutar podnošljivih granica i tako se brani od njihovog oštećenja. Jedan od najznačajnijih mehanizama obrane je aktivno uklanjanje odraslih varoa s tijela pčela radilica i iz stanica s leglom. Taj proces uključuje i tzv. samočišćenje, nakon što se pokažu prvi znakovi napada varoa. No, prelaskom na novog domaćina, europsku pčelu, varoa je našla povoljne uvjete za razvitak i uz radiličko leglo. Ta činjenica povezuje se s većom količinom juvenilnog hormona u radiličkom leglu europske pčele, a kojeg varoa mora dobiti da bi započela nesti jaja. Za razliku od azijske pčele, europska pčela pokazuje samo blage naznake samočišćenja, zbog svoje ograničene sposobnosti prepoznavanja varoe kao nametnika i zbog neprilagođenosti gornje čeljusti za čvrst ugriz. No, utvrđeno je da pojedine linije kranjske pčele imaju ponašanje, te anatomsku i fiziološku
sposobnost za uklanjanje i ubijanje varoa. Uginule varoe s odgriženim nogama nađene su u puno zajednica kranjskih pčela, ali u vrlo maloj učestalosti. Također je utvrđeno da su europske pčele sposobne otkriti radiličko leglo napadnuto varoama, te da na slabu invadiranost reagiraju otklapanjem i uklanjanjem napadnutih Učinaka odnosno kukuljica. Taj odgovor uklanjanjem u slaboj mjeri se povećava s razinom invadiranosti. Intenzitet uklanjanja u značajnoj je korelaciji s razinom invadiranosti.
Ovisno o klimatskim uvjetima, varoe mogu dati više naraštaja godišnje. Ne pomogne li pčelar pčelinjoj zajednici uništavati namnožene grinje, ona propada. U teškim oblicima bolesti, na pojedinoj kukuljici, može se naći i više od 20 varoa. Ženke varoa nesu jaja na unutarnju stijenku stanica s ispruženim pčelinjim ličinkama. Prilikom poklapanja stanica, varoe ostaju u njima. Uz uobičajenu temperaturu od 34° C, koju pčele jakih zajednica održavaju za razvoj pčelinjeg legla, razvoj varoe u jajetu je vrlo brz. Već za 24 sata unutar jajeta se vidi ličinka sa šest nogu, veličine 0,6 x 0,5 mm. Tijekom narednih 24 sata, ona se preobrazi u protonimfu s osam nogu, koja izlazi iz jajeta, napada pčelinju ličinku i siše joj hemolimfu. Protonimfe mužjaka i ženki su slične, okruglaste, veličine oko 0,7 mm. Muške protonimfe se nakon tri, a ženske nakon pet dana, preobražavaju u deutonimfe koje se već međusobno razlikuju. Muške deutonimfe su duge 0,8 mm i široke 0,75 mm, a ženske duge 1,0 i široke 1,3 mm. Tijekom sljedećih nekoliko dana, deutonimfe postaju odrasle grinje, još uvijek smještene uz kukuljice poklopljenog pčelinjeg legla. Ispod poklopaca grinje dosežu i spolnu zrelost, a mužjaci nakon parenja ugibaju. Sparene ženke hrane se hemolimfom kukuljica, a prilikom izlaska mlade pčele iz stanice, i one izlaze s njom.
Ženke varoa su dobro pokretne pa često prelaze s jedne pčele na drugu. Odmah napuštaju uginule pčele. Na podlozi se kreću brzinom od 1 do 2 mm u sekundi i to u stranu, krivudavo, često zastajkujući i podižući se na stražnje noge. Ponekad se, prilikom kretanja, preokre-nu na leda i ostanu dugo nepomične. Privlače ih pčele brzih pokreta, dakle vitalne, dok na one koje se ne kreću ne obraćaju pozornost. Čim dotaknu pčelu, prihvate se za bilo koji dio njezina tijela, pokušavajući
što prije doći do donjeg dijela zatka. Tamo se zavlače između kolutića i probijaju tanku opnu koja spaja dva kolutića i sišu hemolimfu. Tijekom zime, ženke varoa preživljavaju duboko zavučene između kolutića zatka pčele. Broj grinja koje uginu tijekom zime ovisi o klimatskim uvjetima, ali obično ne prelazi 10 posto. Čim se u proljeće pojavi novo leglo, prezimjele ženke varoa počinju nesti jaja.
Zalijetanje pčela u tuđe košnice najčešći je prirodni način širenja varooze među pčelinjim zajednicama. U našim pokusima utvrdili smo daje zalijetanje pčela u tuđe košnice glavni put širenja varooze. Iako su u jednom pokusu zdrave zajednice bile postavljenje odvojeno od invadiranih, varoe su se i u njima pojavile za manje od tjedan dana. Pri tome su zdrave zajednice od bolesnih bile udaljene oko 70 metara i u sivo obojenim košnicama, a u bolesnih zeleno. I leta košnica također su bila suprotno okrenuta. Utvrdili smo da se u prirodnim uvjetima pčele zalijeću u tuđe košnice čak i do 500 metara udaljenosti.
Kvantitativne vrijednosti zalijetanja pčela pratili smo u pokusnim košnicama za promatranje s jednim okvirom. Pri tome smo uzeli u obzir nalaz dr. Frischa da pčele ne razlikuju crnu boju od crvene, ni zelenu od žute. Kako bismo pčelama omogućili što bolje snalaženje, pročelja košnica obojili smo žuto, plavo, bijelo i crno. No, i u takvim uvjetima, uz stacionirano držanje, čak do 6 posto pčela zalijeće se u tuđe košnice. U uvjetima selenja na pašu, zalijetanje pčela doseže čak 18 posto.
Stoga, u praktičnim uvjetima na pčelinjaku, zalijetanje pčela ima odlučujuću ulogu u širenju varooze. Jaka pčelinja zajednica u jeku sezone može imati i do 80 000 pčela radilica, od kojih su polovina skupljačice. Uzme li se u obzir srednji broj zalijetanja koji smo dobili u našim pokusima, (10 posto), proizlazi da se 4 000 pčela iz jedne košnice zalijeće u drugu. Te činjenice tumače razloge invadiranosti svih pčelinjih zajednica najednom pčelinjaku, ubrzo nakon utvrđivanja varooze.
Postavlja se pitanje zašto nije tako i s ostalim pčelinjim bolestima. To se može rastumačiti na primjerima dviju drugih bolesti, američkoj gnjiloći (zaraznoj) i nozemozi (nametničkoj), koje se često javljaju na našim pčelinjacima.
U širenju američke gnjiloće bitnu ulogu ima činjenica da pčele čistačice postaju hraniteljice starijeg pčelinjeg legla. Tako pčela koja je čistila stanicu od propale ličinke, u svom sljedećem poslu hrani zdrave ličinke i pritom prenosi bolest. No, to se zbiva unutar jedne pčelinje zajednice. U sljedećoj podjeli posla, pčela hraniteljica postaje radilica koja luči matičnu mliječ i hrani mlađe leglo, zatim luči vosak i gradi saće, a tek onda postaje skupljačica. Na taj način pčela ima dovoljno vremena da se mehanički očisti od uzročnika američke gnjiloće, pa ako se kao skupljačica i zaleti u tuđu košnicu, to nema veće značenje za širenje bolesti.
Nozemoza je nametnička, crijevna bolest i širi se sporama koje se nalaze u izmetinama bolesnih pčela. Pčele radilice samo iznimno balegaju u košnici pa, ako se bolesna pčela i zaleti u tuđu košnicu, to nema većeg značenja za širenje nozemoze.
Razmatranje širenja varooze, američke gnjiloće i nozemoze jasno pokazuje različitu važnost zalijetanja pčela u tuđe košnice kod različitih pčelinjih bolesti.
Naglom širenju varooze u nove krajeve pridonijeli su najviše sami pčelari. Selenjem pčela na pašu, prodajom rojeva, iskucanaca i matica, kao i raznim drugim manipulacijama pčelama, varooza se proširila na velike udaljenosti. Utvrđeno je i interkontinentalno prenošenje varoa maticama.
Brzina širenja varooze u nova područja ovisi o gustoći naseljenosti pčelinjih zajednica, a može biti i po nekoliko kilometara mjesečno. Valja, međutim, brinuti o tome da rojevi odlaze i desetke kilometara daleko od košnica iz kojih su izletjeli. Da bi se varoe proširile u sve pčelinje zajednice jednog kraja, potrebno je, ovisno o konfiguraciji tla, od svega nekoliko do desetak godina.
Jake pčelinje zajednice održavaju temperaturu od 35° C oko legla koja ne odgovara razvoju varoa. Ukoliko pčelinja zajednica oslabi, iz bilo kojeg razloga, umnažanje varoa je ubrzano. Dok je broj varoa mali, napadnuto leglo se, naoko, uobičajeno razvija. No, utvrđeno je da već i jedna varoa na pčelinjoj ličinki pričinjava štetu u smislu smanjenja
mase, vitalnosti i dužine života izvaljene pčele. Kad se na pčelinjoj ličinki nađe više od 5 do 10 varoa, razvitak je vidljivo poremećen, a izvaljene pčele imaju oštećena krila ili druge dijelove tijela. Konačno, pčelinja ličinka može i uginuti. U rano proljeće i ujesen, kad nema puno legla, broj varoa na pojedinim ličinkama je najveći, dok je najmanji ljeti, kad je leglo najjače razvijeno. Ukupni broj varoa je u proljeće najmanji, ljeti sve više raste i doseže najveći broj u jesen.
Svi razvojni oblici varoa žive nametnički i hrane se hemolimfom pčelinjih ličinaka, kukuljica i odraslih pčela. Usnim aparatom probijaju kožicu ličinaka ili tanku kožicu između kolutića zatka odraslih pčela. Napadnute pčelinje ličinke pokazuju znakove nemira i često se prije vremena ispruže. Ponekad se toliko uznemire da ispužu iz stanice saća i padnu na podnicu košnice. Jako napadnuto leglo ugiba u različitim razvojnim oblicima. Na poklopcima napadnutog legla vide se bjeličasta uleknuća i pukotine. Smetnje u razvoju pčelinjeg legla očituju se nepravilno razvijenim dijelovima tijela, a najčešće mlade pčele ne mogu izravnati krila. Odrasle pčele ih izbace iz košnice pa ih se može vidjeti kako pužu oko leta pred košnicom. Napadnute kukuljice izgube od 15 do 20 posto mase, a ako se razviju do mlade pčele, one su vidljivo sitnije. Životni vijek napadnutih pčela znatno je skraćen. Oštećeni trutovi nisu sposobni za parenje.
Iako napadnute pčele vrlo rano pokazuju znakove nemira, pčelari obično opažaju znakove bolesti tek kad su grinje napale svaku treću ili četvrtu pčelu. Tada se opažaju pojedine pčele kako izlaze na poletište, uznemireno hodaju ili se vrte najednom mjestu, čine pokrete kao da će poletjeti i nogama pokušavaju skinuti varoe s tijela. Često padnu na tlo ispred košnice i ondje ugibaju. Stoje više varoa, znaci bolesti su sve izrazitiji. U pčelinjoj zajednici može biti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća varoa. Opaženo je da pčele, kad je broj varoa u pčelinjoj zajednici vrlo velik, pokušavaju napustiti košnicu u obliku slabog roja. Ne poduzmu li se sanacijske mjere, napadnuta pčelinja zajednica prije ili kasnije propada. U pravilu je potrebno nekoliko godina da se varoe namnože u tolikoj mjeri da zajednica propadne. Međutim, ako su varoama uneseni uzročnici zaraznih bolesti, varooza može imati vrlo brzi tijek i u kratko vrijeme dovesti do propasti pčelinje zajednice.
Rano utvrđivanje varooze je od najvećeg značenja za njezino uspješno suzbijanje. No, utvrđivanje varooze je otežano jer se grinje razvijaju na poklopljenom leglu, a odrasle ženke su uglavnom prihvaćene s donje strane zatka pčela. Primjena lijeka protiv varooze, uz istodobno stavljanje podloška na podnicu košnice, najsigurniji je način otkrivanja varoa. Mrtve varoe padaju na podložak, gdje ih je lako uočiti. Takva provjera ili rano utvrđivanje varooze, zakonska je obveza svakog pčelara koji namjerava seliti ili prodati pčele.
U suzbijanju varooze korišteni su različiti postupci i lijekovi. Od bioloških načina suzbijanja varooze najčešće se koristi izrezivanje trutovskog legla. Još je učinkovitije postaviti okvir građevnjak i pustiti da matica zaleže trutovsko leglo. Učinak se može pospješiti tako da se prije poklapanja trutovskog legla zajednica podimi fenoti-jazinom. To će u oštećenih ženki izazvati pojačano nesenje jaja kako bi nastavile vrstu. Nakon stoje leglo poklopljeno, okvir građevnjak se izvadi, saće s leglom izreže i pretopi u vosak, a okvir građevnjak ponovno stavi u košnicu. Višestrukim ponavljanjem tog postupka, može se uništiti znatni broj grinja. Postupak uništavanja varoa pomoću okvira građevnjaka vrlo je uspješan način suzbijanja varooze, pa ga valja redovito provoditi na svim pčelinjacima gdje se bolest javlja.
Žrtvovanjem radiličkog legla u rano proljeće moguće je pčelinju zajednicu gotovo posve osloboditi varoa. Matica se ograniči na jedan okvir i kad je na njemu pokriveno prvo leglo, prebaci na drugi okvir. Prije nego se ijedna mlada pčela izvali, okvir s leglom se spali. Postupak se ponavlja s nekoliko okvira, dok sve stare grinje koje su preživjele zimu, ne budu uništene. Taj postupak pčelari nerado primjenjuju jer usporava proljetni razvoj i slabi pčelinju zajednicu, a ako se prekomjerno ponavlja, zajednica može i propasti.
Kemijski način suzbijanja varooze podrazumijeva unošenje otrova za varoe u pčelinju zajednicu. Najveća je poteškoća u tome što su varoe (grinje) i pčele (kukci), iako različite skupine životinja, podjednako osjetljive na tvari koje bi trebale biti otrovne samo za varoe. Stoga je vrlo teško pronaći takav otrov koji uništava grinje, a nije istodobno štetan za pčele. Zato je u svakom liječenju varooze skrivena opasnost i za sve članove pčelinje zajednice.
U suzbijanju varooze isprobano je više kemikalija negoli za sve ostale bolesti pčela. Neke od njih poslužile su kao temelj komercijalnim, registriranim lijekovima protiv varooze. Poput većine grinja, i varoe vrlo brzo stječu otpornost prema češće primjenjivanim lijekovima. Stoga, lijekove valja planski mijenjati, a tijekom liječenja provjeravati učinkovitost lijeka. Suzbijanje varooze na širem području može se uspješno provesti isključivo zajedničkim, istodobnim akcijama na svim pčelinjacima određenog kraja, dobro odabranim lijekom i njegovom pravilnom primjenom. Provedbu akcije mora nadzirati veterinarska služba.
Brojna sredstva i lijekovi protiv varooze razvrstani su u: isparava-juće, dimne, kontaktne i sistemične.
Isparavajuća sredstva pripadaju skupini prvih lijekove koji su se primjenjivali za suzbijanje varooze. To su sredstva koja isparava-njem u košnici omamljuju varoe pa one padaju na podnicu, odakle ih uklanja pčelar ili same pčele. Na taj su način djelovali naftalin i timol, te mravlja kiselina koja se i danas primjenjuje ponegdje u svijetu. No, djelovanje isparavajućih sredstava ovisilo je o puno čimbenika koje nije bilo moguće nadzirati, a teško je bilo i prilagoditi pravu količinu. Također, način primjene isparavajućih sredstava bio je vrlo zamršen, a često i opasan po pčelara. Stoga u Hrvatskoj nije registriran niti jedan lijek na temelju tih kemikalija. Doduše, u pojedinim zemljama se komercijalno proizvodi lijek u kojem je djelatna tvar mravlja kiselina, ali javljaju se poteškoće s ostacima u medu i pčelinjem vosku.
Dimna sredstva su ona koja se pale, a nastali dim i pare djelatne tvari oštećuju ili odmah ubijaju varoe. Takva sredstva se razmjerno lagano primjenjuju pa je u toj skupini i najviše registriranih lijekova. Jedan od najstarijih lijekova koji se koristio za suzbijanje varooze bio je fenoti-jazin. S tom djelatnom tvari u nas je bio registriran lijek Varitan. Amitraz je bio djelatna tvar u cijelom nizu lijekova, a i u Varoliku koji se i danas primjenjuje u suzbijanju varooze. No, utvrđena su neka kancerogena svojstva amitraza, a ima i znakova pojave rezistencije varoa na taj lijek, pa o tome valja brinuti u odabiru lijeka. U početku suzbijanja varooze kod nas se rabio i japanski lijek Danikoroper, čije
su djelatne tvari malation i tedion. S istim djelatnim tvarima, u nas je registriran lijek Apiakaridim. Vrlo čest oblik lijeka protiv varooze je i samogoreči listić koji se pali u košnici, a nastali dim ubija varoe. Takvi su lijekovi Varolik (amitraz) i Folbex-VA, s djelatnom tvari brompropilat koji se primjenjuje u suzbijanju akaroze i varooze.
Kontaktna sredstva su se u početku morala izravno prskati ili prašiti po pčelama. U toj skupini najboljim se pokazao amitraz, koji se primjenjivao kao 0,01-postotna vodena emulzija. No, taj način primjene zahtijevao je puno rada i vremena, pa je napušten.
Novi lijekovi za suzbijanje varooze djeluju na biološkim načelima raspodjele djelatne tvari među članovima pčelinje zajednice. Utvrđeno je da se načelo socijalne izmjene hrane i socijalnog dodirivanja pčela može dobro iskoristiti zadavanje, raspodjelu i visoku djelotvornost lijekova protiv varooze.
Socijalna izmjena hrane počinje u pčelinjoj zajednici kad pčele dobiju malu količinu hrane, raspršenu u sitne kapljice. Svaka pčela koja naiđe na tako malu količinu hrane ne zadrži je za sebe, nego je podijeli sa svim pčelama s kojima dođe u dodir, u gotovo jednakim dijelovima. Ponudi li se pčelama na taj način količina od blizu 50 grama hrane, vrlo se brzo njezini sastojci nađu u svim pčelama prosječno jake pčelinje zajednice. To načelo se primjenjuje kod lijekova sistemičnog djelovanja kao što su Apitol i Perizin.
Sistemik je lijek koji se daje u šećernoj otopini. Tijekom socijalne izmjene hrane, lijek dospijeva u medni mjehur većeg broja pčela. Nekoliko sati nakon aplikacije, djelatna tvar lijeka je nazočna u svim pčelama zajednice. Iz pčelinjeg srednjeg crijeva lijek prelazi u hemo-limfu, odakle ga primi varoa sišući hemolimfu. Prednost primjene sistemika je višestruka. Pčele primaju lijek izravno, bez posrednika. Također, s malom dozom lijeka postiže se veliki učinak. Povrh toga, košnica je zanemarivo onečišćena. Konačno, na taj načinje moguće lijek primijenti i tijekom zimovanja zajednice.
Prvi lijek sistemik bio je K-79. Unatoč dobroj podnošljivosti i odličnom učinku nije prihvaćen zbog opasnosti za ljudsko zdravlje,ali je to dovelo do razvoja drugih sistemika kao što su Perizin, s djelatnom tvari kumafos, i Apitol (cimiazolhidroklorid).
Apitol je kod nas klinički testiran te na osnovi toga i službeno registriran za suzbijanje varooze. U prodaji se Apitol nalazi u obliku vodotopljivih zrnaca bez mirisa, koja sadrže djelatnu tvar i malu količinu saharoze. Prilikom primjene Apitola potrebno je prilagoditi dozu lijeka jačini pčelinje zajednice. Za dobro razvijenu pčelinju zajednicu (s 5 - 7 zaposjednutih ulica), otopi se 1 g Apitola u 50 ml mlake pitke vode kojoj se doda 15 g šećera (jedna žlica za juhu). Otopinu valja dobro izmiješati, a zatim je jednakomjerno poprskati po pčelama u ulicama (topikalna aplikacija). Apitol je najjednostavnije primijeniti pomoću plastične brizgalice zapremnine 50 ml. Lijek se daje kad nema unosa nektara, a najučinkovitiji je kad u zajednici nema legla. U našim krajevima to je u kasnu jesen ili tijekom zime. U to doba socijalna izmjena hrane u pčelinjem zimskom klupku dolazi do punog izražaja. Pčele zimuju na praznom saću, a najgornje dodiruju med, uzimaju ga i dodaju drugim pčelama. U to vrijeme je raspodjela lijeka dodanog u hrani vrlo pravilna pa se postiže i vrlo visoka učinkovitost protiv varoa (više od 95 posto). Velika prednost je i u tome što u to doba pčele ne skupljaju nektar, pa nema mogućnosti onečišćenje meda ostacima lijekova. Apitol je moguće primijeniti u svako doba dana, ako vanjska temperatura zraka nije manja od 10° C. U nukleusu, s 2 - 4 zaposjednute ulice s pčelama, primjenjuje se 25 ml, a u vrlo jake zajednice (s 11 - 14 ulica) 100 ml pripremljene otopine Apitola. Lijek se ponovno aplicira nakon sedam dana.
Sistemici su lijekovi za suzbijanje varooze u razdoblju kad zajednica ne njeguje leglo. Nažalost, u reprodukcijskom dijelu sezone sistemici ne štite dovoljno zajednicu jer ne djeluju na varoe koje su ispod poklopaca legla. To je posebice veliki problem u suptropskoj klimi, gdje se poklopljene stanice s leglom mogu naći tijekom cijele godine. Međutim, Apitol se može primijeniti u bilo koje doba pčelarske sezone kad u košnici poklopljeno leglo nije nazočno najmanje sedam dana, iz bilo kojeg razloga. Ljeti može nestati poklopljenog legla u razdoblju dugotrajnih suša i pomanjkanja peluda tijekom nekoliko tjedana. Ta prirodna stanja mirovanja pčelinjih zajednica valja što bolje iskoristiti i u to doba suzbijati varoozu Apitolom. Tijekom prirodnog ili umjetnog rojenja također nema poklopljenog legla u novoj pčelinjoj zajednici najmanje 10 dana. Uputno je u svaki uhvaćeni roj aplicirati Apitol već pri stavljanju u košnicu. Pri tome se ne treba pribojavati onečišćenja meda lijekom, jer će takve nove zajednice ili rojevi odmah potrošiti svu dodanu hranu za vlastite potrebe i na izgradnju saća.
Poznato je da pčelinjom zajednicom upravlja matica putem mirisne upute, tzv. feromona. Feromon je tvar koju matica izlučuje u malim količinama, a nužna je za nesmetan život i rad pčelinje zajednice. Mirisna uputa prenosi se dodirivanjem matice i pčela pratilja. Pčele pratilje prenose primljenu uputu ostalim pčelama, također dodirom, koji se naziva socijalno dodirivanje pčela. Istraživači su u toj biološkoj činjenici prepoznali mogući način raspodjele ljekovitih tvari unutar pčelinje zajednice. Na tom se načelu temelji prenošenje lijeka koji se u pčelinju zajednicu stavlja na prikladnom nosaču.
Nakon pronađenog načela primjene, tragalo se za pogodnom kemijskom tvari. Postavljenim zahtjevima udovoljili su piretroidi. Piretro-idi su velika skupina sintetskih insekticida koji se koriste u zaštiti bilja i životinja. Filogenetska bliskost odnosno srodnost kukaca i grinja razlog je naglašene osjetljivosti grinja na insekticide. Zahvaljujući razlici u tjelesnoj masi pčela i varoa, pojedini insekticidi očituju akaricidni učinak na varoe u dozama koje za pčelu nisu pogibeljne. Dakako daje terapijski indeks (LD50/ED50) većine insekticida vrlo malen, te je i liječenje invadiranih zajednica često riskantno.
Insekticid fluvalinat je prvi sintetski piretroid koji je primijenjen za suzbijanje varooze. Apistan je registrirani lijek protiv varooze u kome je fluvalinat nanesen na plastičnu traku. Plastični nosač sadrži 8 g 10-postotnog fluvalinata. Prema uputi američkog proizvođača, stavljaju se po dvije Apistan trake u plodište pčelinje zajednice. Prva traka smješta se u ulicu između 3. i 4. okvira, a druga u ulicu između 7. i 8. okvira. Time se postiže ravnomjerno prenošenje djelatne tvari u košnici te "okružje" legla, stoje bitno, budući da se sveukupni razvoj varoa odvija u poklopljenom leglu. Apistan trake ostavljaju se u
košnici 4 - 6 tjedana, a potom uklanjaju i spaljuju. Velika je prednost kontaktnih lijekova, poput Apistana, što se mogu uspješno primjenjivati i kad u pčelinjoj zajednici ima legla. Trake se ostave u košnici tijekom jednog do dva razvojna ciklusa pčelinjeg legla, pa na taj način sve varoe koje izlaze s mladim pčelama dolaze u dodir s lijekom. No, nužno je istodobno liječiti sve zajednice na jednom pčelinjaku i u jednom kraju. U suprotnom, dolazi vrlo brzo do širenja varoa iz neliječenih pčelinjih zajednica. Prilikom prvih primjena fluvalinata (Apistan), u medu i vosku su utvrđeni ostaci lijeka pa je upozoreno na opasnost mogućeg nakupljanja u slučaju duže i ponovljene primjene.
Za suzbijanje varooze u Hrvatskoj se također primjenjuju Flumicid i "letvice" kućne izrade. U oba pripravka fluvalinat je nanesen na drvene nosače. Flumicid letvica sadrži 80 mg fluvalinata. Prema uputi proizvođača, primjenjuje se jedna Flumicid letvica po pčelinjoj zajednici, koja se objesi između trećeg i četvrtog ili sedmog i osmog okvira. Flumicid letvica ostaje u košnici od 4 do 8 tjedana.
"Letvice" kućne izrade pčelari "pripravljaju" sami, nanoseći na drvene nosače različite pripravke koji sadrže fluvalinat, a namijenjeni su suzbijanju grinja u poljoprivredi, odnosno, zaštiti bilja. Najčešće su to insekticidi Mavrik i Klartan (Sandoz), u kojima se nalazi ksilol kao otapalo koji je otrovan za pčele. Nažalost, pčelari često griješe u "recepturi" priprave. Osim toga, nosači od različitog drveta nejednako upijaju suspenziju pa je količina djelatnog fluvalinata u takvim "letvicama" neujednačena. "Letvice" kućne izrade pčelari primjenjuju na isti način kao Flumicid i Apistan.
Izrada "letvica" u kućnoj radinosti za suzbijanje varooze specifična je pojava u naših pčelara koja je, prije svega, uvjetovana nastojanjem da liječenje varooze bude što jeftinije. Međutim, u "letvicama" je količina djelatne tvari dvojbena zbog fizikalno-kemijske neujednačenosti fluvalinata kojeg pčelari rabe i odstupanja u kakvoći drvenih nosača. Povrh toga, pčelari često prekomjerno razrjeđuju fluvalinat kako bi natopili što veći broj drvenih nosača. Stoga je u nestandardnim "letvicama" kućne izrade sve moguće: od toksičkog djelovanja ksilola na pčele i leglo, do nedjelotvornosti pripravka na varoe.
Zbog tehnološke neujednačenosti kućne izrade "letvica", moguće su višestruke štetne posljedice njihove primjene od kojih je, vjerojatno, najdrastičnija ugibanje pčela ili cijelih zajednica, prouzročeno toksičkim djelovanjem ksilola u insekticidima Klartan i Mavrik.
Natapanje "letvica" prekomjerno razrijeđenim fluvalinatom, u nastojanju da se natopi što više drvenih nosača, ima za posljedicu izlaganje varoa dozama lijeka manjim od terapijskih (ljekovitih) što otvara mogućnost stvaranja otpornosti varoa na fluvalinat.
Flumicid letvice su registrirani proizvod što bi trebalo isključiti tehnološku neujednačenost, odnosno hipodoziranje kao uzrok nedjelotvornosti pripravka. Međutim, prema deklaraciji proizvođača, svaka Flumicid letvica sadrži 10 puta manju dozu (80 mg) fluvalinata od pojedine Apistan trake koja je impregnirana s 800 mg fluvalinata. Možda je sustavna primjena hipodoziranih Flumicid letvica koje pčelari, prema našim spoznajama, rabe više nego Apistan trake, ubrzala razvoj otpornosti varoa na fluvalinat u našim uvjetima pčelarenja.
U Njemačkoj je 1990. godine odobrena uporaba novog kontaktnog lijeka za suzbijanje varooze. To je pripravak Bay varol čija je djelatna tvar također sintetski piretroid, flumetrin, ugrađen u polietilenske mikroporo-zne plastične trake. Jedna Bavvarol traka sadrži izuzetno malu količinu od samo 3,6 mg flumetrina, posebno izrađenog za uporabu u pčelarstvu, koji je visoko toksičan za varoe, a u danoj količini neškodljiv za pčele i njihovo leglo. Terapijska širina izuzetna je, pa ne postoji ni najmanja mogućnost predoziranja lijeka. Dugotrajno djelovanje od nekoliko tjedana omogućuje liječenje u razdoblju kad pčele njeguju leglo. Bay varol je učinkovit više od 99 posto, te pripada skupini najdjelotvornijih varocid-nih tvari. Po završetku liječenja nije se uspjelo utvrditi ostatke lijeka u pčelinjim proizvodima liječenih zajednica pri pragu detekcije od 0.002 mg/kg. Bayvarol je početkom 1992. godine registriran u Hrvatskoj za suzbijanje varooze. Pomoću ugrađenih nosača, Bayvarol trake vješaju se u središnji dio plodišta, između okvira s leglom. Po dobro razvijenoj zajednici primjenjuju se četiri Bayvarol trake. Slabijim zajednicama dostatne su dvije Bayvarol trake. U posebice jakim zajednicama, s više plodišnih nastavaka, primjenjuje se 6 - 8 traka. Lijek ostaje u zajednici 4 - 6 tjedana, a potom ga valja ukloniti iz košnice i spaliti.
Plastična traka Bayvarola sadrži više od 200 puta manju dozu insekticida od Apistan trake. To je, vjerojatno, glavni razlog veće tolerancije pčela i pčelinjeg legla na taj akaricid, u odnosu na Apistan trake. Nemogućnost nabavke djelatne tvari flumetrina u slobodnoj prodaji (za razliku od fluvalinata), osim isključivo ugrađenog u plastične nosače, donekle "spašava" ili barem usporava mogućnost da pčelari zlorabe i tu ljekovitu tvar. Nažalost, već ima izvješća o nepravilnoj primjeni tog vrlo dobrog akaricida, prema kojima pčelari primjenjuju iste Bayvarol trake više puta (5 - 7) tvrdeći da je i tada učinkovit. Međutim, time se otvara mogućnost razvoja rezistencije varoa na flumetrin, budući da se prilikom svake ponovljene primjene varoe susreću s manjom dozom lijeka. Ako se ne pronađe način da se ta pojava spriječi, čini se da će i taj akaricid, poput nekih drugih vrlo dobrih lijekova, ubrzo postati neučinkovit u našim uvjetima pčelarenja.
Usporedbom učinkovitosti fluvalinata iz komercijalnog pripravka Mavrik (nanesenim na letvice), i Bayvarola u suzbijanju varooze utvrđena je gotovo jednaka uspješnost liječenja. Međutim, uspoređujući krivulje koje pokazuju dinamiku otpuštanja varoa, utvrđeno je znatno brže djelovanje Bay varola. Već šestog dana liječenja uništeno je 70 posto varoa u košnicama s Bayvarol trakama, dok je za istu učinkovitost fluvalinatskom pripravku bilo potrebno jedanaest dana. To ukazuje na promjenu dinamike djelovanja fluvalinata tijekom proteklih godina. I najnovija naša istraživanja ukazuju na pojavu otpornosti varoa na fluvalinat u našim uvjetima pčelarenja. Tome su u prilog i brojna slična izvješća iz ostalih zemalja svijeta.
U svakom slučaju, suzbijanje varooze je vrlo težak i složen zadatak, pa je u njegovom provođenju nužno pojačati djelovanje veterinarske službe.