HRANA I ISHRANA PČELA
Pčele, za razliku od većine čovjeku korisnih zivotinja, ne samo da sakupljaju hranu već je i prerađuju radi dugotrajnog čuvanja, energično je brane od neprijatelja i štetočina, regulišu njenu potrošnju ljeti i zimi. Pčelinje zajednice mogu živjeti i raznmnožavati se u šupljinama drveta bez uticaja čovjeka ; odletjeli roj s pčelinjaka uspješno sebi izgradi gnijezdo i živi u duplji drveta, i obrnuto, zajednice preseljene iz duplje u savremanu košnicu uspješno žive, radi i proizvodi i u uslovima kultiviranog pćelarenja.Pčele žive u zajednicama koje se sastoje od više hiljada jedinki . Zajednički život velikog broja jedinki u procesu evolucije omogućio je pčelinjoj zajednici stjecanje osobina koje dopuštaju da ih približimo višim životinjama. One u svom gnijezdu regulišu temperaturu, vlažnost i provjetravanje kako ljeti tako izimi.Na ove procese i aktivno zagrijavanje, pčelinja zajednica troši skoro polovicu hrane od ukupnog utroška.
Pčele su prilagođene usko specijaliziranoj hrani. One upotrebljavaju samo dva osnovna vida hrane- nektar i polen, koje sakupljaju sa cvijetova biljaka. Cvijetovi privlače pčele i druge insekte time što im nude hranu, a insekti, sakupljajući nektar i polen ostvaruju unakrsno oprašinavanje cvijetova, koje je nužno za njihovu oplodnju i donošenje plodova. Markantno obojeni cvijetovi od kojih mnogi izlučuju još i aromatične mirise pčelama omogučuju brzo pronalaženje hrane i istodobno efikasno opraše cvijetove. Među mnogobrojnim vrstama insekata – oprašivača medonosne pčele zauzimaju izuzetno važno mjesto u oprašivanje biljaka.
Pčele prerađuju nektar u med i skladište ( konzerviraju) polen, stvarajući uslove za dobru očuvanost zaliha koncentrirane hrane. Pčelinji med , pčelinja hrana, - sama po sebi prestavlja vrlo vrijedan proizvod i za čovijeka. Čovjek može za sebe dobiti med samo u tom slučaju ako od zajednice oduzme sve ili dio zaliha meda koje su pčele sakupile.
U ostvarivanju svih savremenih metoda držanja i uzgoja na pčela olučujući značaj ima racionalna opskrba pčela hranom. Mada pčele same regulišu svoju ishranu, skupljajući u prirodi potrebnu im hranu, isto i pčelar mora i dužan je da na presudan način utječe na režim ishrane pčelinjih zajednica: da ih snadbije optomalnim količinama hrane, koja im je potrebna u raznim periodima sezone, da se brine o podobnosti meda za zimovanje pčela, pčele osigura bjelančevinastom hranom u periodu kada je nema u prirodi; stvori kod pčela u nužnom momentu iluziju unosa meda prihranjivanjem , koje im daje poticaj na
aktivan rad prevoženjem pčela u područja gdje ima obilatih paša, koje cvijetaju u razno vrijeme i na raznim teritorijama.
PČELINJA PAŠA
Jasno je da bez pčelinje paše , bez lučenja nektara , nema ni meda . Količina unesenog nektara, pa prema tome i dobijenog meda , zavisi od:
a) intenziteta lučenja nektara kod biljaka
b) vremena ( dužine) trajanja lučenja nektara;
c) mogučnosti iskoriščavanja nektara od strane pčela, i
d) udaljenosti medonosnog bilja od pčelinjaka.
a.Intenzitet lučenja nektara kod biljaka
Od intenziteta lučenja nektara zavisi koliko će pčela provesti vremena dok ne napuni medni želudac , pa prema tome , koliko će puta u toku dana doći u košnicu sa tovarom nektara. Prvootvoreni cvijetovi biljke imaju krupnije nektarije i one intenzivnije luče nektar. To je naročito uočljivo kod suncokreta, gdje se prvo otvaraju periferni cvijetovi , koji su najkrupniji i najviše luče nektar. To biva i kod drugih biljaka. Zato je veoma važno da se pčele donesu na pašu prije otvaranja prvih cvijetova.
Koliko će biljka izlučiti nektara zavisi od vrste biljke( bagrem, lipa) od sorte (suncokret) ali i od stepena razvijenosti biljke, od njene lisne mase.
Važan faktor koji utiče na intenzitet lučenja nektara je temperatura i relativna vlažnost vazduha. Na temperaturi između 20- 30⁰C biljke najviše luče nektar, dok na temperaturu nižoj od10⁰C lučenje nektara prestaje.
Vlažnost tla ima velikog uticaja na lučenje nektara biljaka, Ako je zemljište isušeno, ni najmedonosnije biljke neće lučiti nektar.Poznato je da nekada čak naša najbolja medonoša , bagrem, podbaci sa lučenjem nektara, pa nebude nikakvog unosa meda. Najpovoljnija vlažnost zemljišta za lučenje nektara je 50-60%.
b. Vrijeme ( dužina) trajanja lučenja nektara
Izlučivanje nektara traje od potpunog otvaranja cvijeta pa do oprašivanja. Čim cvijetni prah dospe na žig tučka cvijeta, tj. čim se izvrši oprašivanje , nektarije prestaju da izlučuju nektar. Nektar koji je ostao u cvijetu upija se nazad u nektarije. Zato problem prenaseljenosti nastaje zbog velikog broja pčela , pa
brzo dolazi do oplodnje i prestanka lučenja nektara. To znači što duže traje vrijeme od otvaranja cvijeta do oprašivanja , duže će trajati lučenje nektara. Poznato je da se vrijeme cvijetanja biljaka, dužina vremena , skračuje kada je vjetrovito.Tu po mom mišljenju ,igra ulogu oprašivanje polenom koji donosi vjetar, tako da je oprašivanje brže a vrijeme trajanja lučenja nektara kraće.
c. Mogučnost iskoriščavanja nektara od strane pčela
Izlučeni nektar biljaka pčele nisu uvijek u mogučnosti da iskoriste.Zanemarujući vremenske prilike od kojih zavisi mogučnost izletanja pčela na pašu , postoje i drugi uslovi od kojih zavisi mogučnost iskoriščavanja nektara.
Nektar največeg broja medonosnih biljaka je dostupan pčelama, ali ima i takvih do čijeg nektara u cvijetovima pčele teško dolaze zbog dubine cvijetova. Takav je slučaj sa crvenom detelinom.
Koncentracija šećera u nektaru biljaka je različita od jedne vrste biljaka do druge. Ona se kreće od 5-70% ( divlji kesten 69%, bagrem 55%, takođe ona se mjenja u zavisnosti od temperature i vlažnosti vazduha i od strujanja vazduha. Kada je vrijeme suho i vjetrovito , voda iz nektara isparava , koncentracija šećera u njemu se povećava, nekada se nektar toliko zgusne ,voda iz njega ispari , pa čak se sasvim sasuši, da ga pčele ne mogu iskoristiti.
Pčele najrađe sakupljaju nektar u kome je koncentacija šećera oko 50%.Ako se koncentracija šećera u nektaru smanji na 10% i niže pčele ganeće sakupljati. Ako je relativna vlažnost vazduha velika , ako je vrijeme kišovito, koncentracija šećera nektaru se smanjuje. Najpovoljnija relativna vlažnost za lučenje nektara je 60-80%.
Najpovojniji tereni za iskorišćavanje pčelinje paše su kompleksi medonosnog bilja zaštičeni od vjetrova, u dolinama planina i pored rijeka , gdje je lučenje nektara veće, a njegovo isušivanje manje.
d. Udaljenost medonosnog bilja od pčelinjaka
Udaljeost biljaka koje luče nektar od pčelinjaka veoma je važan činilac za postizanje večih prinosa meda. Smatra se da je koristan let pčele do 2 km. Od udaljenosti medonosnog bilja od košnice zavisi koliko će pčela energije i koiko će se zadržati vremena dok ne nakupi tovar nektara. Dužina boravka pčele van košnice , radi sakupljanja nektara, zavisi i od količine nektara u cvijetovima bljaka, od količine cvijetova koji luče nektar, od količine pčela na tom području i od mogučnosti da pčele iz cvijetova koriste nektar. Ako je izvorište nektara bliže
pčelinjaka, ako je lučenje nektara obilnije , ako je on pčelama dostupniji, pčele će manje utrošiti hrane da bi nadoknadile utrošenu energiju, napraviće više letova za nektar , pa će time unijeti više nektara.
Konfiguracia tla ima uticaja na količinu unijetog nektara. Ako je pčelinjak u podnožju uzvišenja na kome se nalazi medonosno bilje, pčele će utrošiti manje energije na letenje. One će bez tereta uzlijetati uz uzvišenje na pašu, a kada se
natovari teretom nektara , ona će bez napora doltjeti u košnicu, jer će samo jedrenjem bez mahanja ili sa smanjenim mahanjem krila , doletjei do košnice.
KAKO PČELE SAKUPLJAJU NEKTAR
Pčele u prvoj polovini svog života obavjaju mnogobrojne poslove unutar košnice. One izlijeću samo periodično kada je vrijeme lijepo i kružeći oko košnice pročišćavaju se i upoznavaju položaj svoje košnice i leta. Pčele u drugoj polovici života prekidaju radove unutar košnice i prelaze na sakuplanje hrane ( pčele izletnice). Pčele izliječu iz košnice pri temperaturi ne nižoj od 10 C, i sakupčljaju nektar na temperaturi ne nižoj od 15 C.Kako jutarnji početak leta, tako i dužina radnog dana pčela ovisi od lučenju nektara medonosnih biljaka i temperature zraka tokom noći i u jutarnjim satima. Pčele izletnice svakodnevno izlijeću, sakupljaju i donose hranu u košnicu , kada je toplo vrijeme i kada cvijetaju medonosne biljke. Ipak svaka pčela ne pronalazi cvijetove s nektarom i polenom. Dovoljno je da samo jedna pčela nađe izvor hrana, pa će stotine i čak hiljade pčela iz njene zajednice početi energično letjeti i uzimati pronađenu hranu. Prema tome pčele u košnici mogu obavještavati jedna drugu o nađenom izvoru hrane.
FUNKCIJA RILCA I MEDNOG MJEHURA PČELE
Za sakupljanje i unos nektara u košnicu kod pčela kao i kod nekih drugih insekata (opnokrilaca) koji se hrane nektarom , u procesu evolucije formirali su se vrlo savršeni organi: rilce ,ližuće-sisajućeg tipa kojim pčela sakuplja najsitnije kapljice nektara i medni mjehur- spremnik za sakupljanje nektara i njegov unos u košnicu.
Rilce. Za sakupljanje nektara iz cvijetova biljaka važna je dužina rilca koja omogućuje doseg do nektara izlučenog na dnu cvijetova sa dugom i uskom cijevčicom. Najduže rilce imaji pčele ( 6,9- 7,2mm) kavkaske pasmine. Dužina rilca kranjske pčele iznosi 6-7mm.
Medni mjehur.Od ždrijela polazi dugi i uski jednjak koji prolazi kroz cijele grudi pčele i na početku trbuha se jako proširuje formirajući medni mjehur. Zid mednog mjehura ima mnogobrojne nabore koji omogućuju da se volumen mjehura jako uveća pri punjenju nektarom. Volumen mednog mjehura pri mirovanju pčele u košnici ne prelazi 14 mm³, ali kada se napuni nektarom ili medom on se može povećati 3-4 puta. Medni mjehur služi kao spremnik, u koji pčela skuplja nektar i u kojem prenosi med u košnicu. Mišići koji su raspoređeni u zidu mjehura skupljajući se istiskuju tekućinu van kroz jednjak i rilce. Medni
mjehur pčele nastavlja se u srednje crijevo – glavni centar probave hrane (želudac) u kojem se razgrađuju i upijaju sve tvari pčelinje hrane. Medni mjehur spojen je sa srednjim crijevom međucrijevom koji regulira dopremanje hrane (nektara, polena) u srednje crijevo a također pročišćava nektar od suvišnog polena.
KAKO PČELE PRERAĐUJU NEKTAR I POLEN
Pripremanje meda iz nektara kod pčelinjih zajednica nastalo je u vezi sa zahlađenjem u zonama njihovog obitavanja i neophodnosti da imaju zalihe hrane za zimovanje. Kod većine se biljaka polen i nektar stvaraju u jednom cvjetu, lako raspršljivi polen neizbježno, ponekad i u većoj količini dospijeva u nektar i pčele ga uzimaju.
Pročiščavanje nektara od suvišnog polena,Nektar se prečišćava od viška polena za vrijeme njegovog nalaženja u mednom mjehuru u središnjem dijelu crijeva ( mišičnom ventilu) koji spaja medni mjehur sa srednjim crijevom.
Zgušnjavanje nektara, Nektar, pored šećera sadrži mineralne soli , kiseline, vitamine, dekstrine, aromatične i druge stvari, a takođe i kvasce( spore i gljivice) koje u njega dospijevaju iz zraka. Nektar koji pčela sakupljaju sa večine biljaka vrlo je rijedak. U košnici on se brzo podvrgava vrenju, ali pčele nikad ne dopuštaju kvarenje nektara, koga su one smjestile ćelije saća. To postižu prije svega brzim zgušnjavanjem nektara do nivoa kada se kvasci ne mogu razvijati.Pčele ga smještaju tako da ima najveću površinu zbog bržeg isparavanja vode.
Invertovanje saharoze,Pretežna komponenta nektara je saharoza. To je složeni šećer koji se ne upija kroz zidove crijeva u krv, ni pčele ni čovijeka.Ali za vrijeme probave saharoza se razgrađuje na dva prosta šećera glukozu (grožđani) i fruktozu ( voćni šećer). Razlaganje saharoze u probavnom traktu životinja i čovjeka nastaje pod dijelovanjem fermenta invertaze, a sam proces naziva se invertovanje šećera. On se odvija istovremeno sa udaljavnjem viška vode iz nektara. Invertaza se proizvodi u ždrijrlnim žlijezdama pčele, koje se nalaze u prednjem dijelu glave.Ždrijelne žlijezde mlade pčele nakon njenog izlaska iz ćelije brzo se razvija i u prve dvije sedmice života luči sekret koji čini osnovnu masu mliječi za ishranu ličinki. U to vrijeme invertaza se luči ali u neznatnoj količini.U drugoj polovici života kada pčela prekida ishranu ličinki i prelazi na izletničke poslove, žlijezda se mijenja i pojačava njeno lučenje invertaze. Najveću intenzivnost ona doseže od 20-og do 30-og dana života pčele.
Dodavanje medu kisele reakcije,Visoka koncentracija šećera u medu osigurava njegovo dugotrajno čuvanje. Ali pčele imaju još i sposobnost da trajno zaštite ovaj produkt od kvarenja pri dugotrajnom čuvanju pčele mijenjaju vrijednost meda povećavajući aktivnu kiselost, a u kiselim sredinama ne mogu se razvijati spore gljivica, bakterije trulenja i druge.
POTREBE PČELINJE ZAJEDNICE ZA HRANOM
Pri osnivanju pčelinjaka neophodno je znati koji broj pčelinjih zajednica se može držati u datim uslovima ili kakvu medonosnu bazu treba stvoriti za određeni brj pčpelinjih zajednica. Vršeni su razni eksperimenti da bi se utvrdile tačne količine koje pčelinja zajednica potroši za ishranu. Tako je utvrđeno da je pčelinja zajednica utrošila 48-52 kg od količine unesene u košnicu. U ovu količinu nije ušao dio hrane koje su pčele sakupile sa cvijetova i koje su utrošile u toku letenja ne donoseći je u košnicu(26 kg). Takođe ovoj količini potrebno je dodati i količiu hrane koje pčele utroše na lučenju voska ( 1 kg voska pčele utroše 3.5 kg meda). Isto tako pčele obnavljaju i količinu vode koja se gubi prilikom izbacivanja izmeta ( sadržaj vode negdje oko 70%). Ukupno u toku sezone pčele kompenziraju masu vlažnih ekskremenata koji dosežu 13.3 kg. Sve ovo čini oko 90 kg . Ovoj količini nektara potrebno je dodati i oko 20 kg polena.
ODREĐIVANJE PERIODA PRIPREME PČELA ZA ISKORIŠTAVANJE PAŠE I VIŠE PRINOSE MEDA
Stanje medenja u prirodi utvrđuje se svakodnevnim mjerenjem košnica sa pčelama koje stoje na vagi.Pčelaru je važno da baš za glavnu pašu svoje zajednice optimalno razvije i da ima što više pčela uz uslov da zajednica nije ušla u rojevni nagon. Zbog toga je neophodno za svako područje znati vrijeme pripreme pčela za glavnu pašu, kako bi se u ovom periodu intenzivno dijelovalo na pčelinju zajedenicu hranom i na druge načine da bi se pospiješilo najveće odgajanje legla.Najvažnije je da znamo vrijeme početka paše.Dalje se utvrđuje vrijeme izvođenja najranijih pčela koje mogu doživjeti početak glavne paše i učestvovati u njoj samo 5 dana. Zbog toga odbrojavamo 30 dana ( vrijeme života pčele do glavne paše) i još 21 dan ( vrijeme razvitka pčele).Na taj način nalazi se datum kada matica počinje polagati jaja iz kojih će se razviti pčele koje će neposredno iskoristiti glavnu pašu. Prema tome , za izračunavanje prvog datuma od početka glavne paše treba odvojiti ulijevo na grafikonu 51 dan.
Značaj zaliha hrane u pčelinjom gnijezdu
Unos sviježeg nektara i peludi u proljećene može u cijelosti zadovoljiti potrebe pčelinje zajednice za ishranu legla, pa pčele nedostajuću hranu popunjavaju iz
zaliha ostavljenih za zimu.Nedostatak meda u proljeće dovodi do smanjenja odnjegovanih ličinki i smanjuje snagu zajednice za glavnu pašu.
U brizi o potpunom osiguranju pčelinjih zajednica hranom neophodno je imati u vidu dvije okolnosti:
1. Količina pripremljenih zaliha hrane dobiva osobit značaj zbog krajnje nestabilnog ranoproljetnog medenja.Pošto nije mogće ranije predvidjeti kakvo će proljeće biti, kako će se razvijati proljetno medonosno bilje, i u kojoj mjeri će vremenske prilike dozvoliti sakupljanje nektara i polena, pčelar zajednice mora osigurati hranom računajući na nepogodne uslove vremena i medenja.Samo se tada može garantirati da pčelinje zajednice mogu dobro ojačati do glavne paše.
2. Još prije pronalaska košnice sa pokretnim saćem, pčelari praktičari su govorili i pisali o neophodnosti povećanja ne samo velikog broja pčela, nego obvezno sitih teških dobro razvijenih pčela sposobnih da jednim izletom donesu puno nektara. Ovaj savjet u naše vrijeme dobio je i naučno obrazloženje: na pčele refleksno dijeluje količina poklopljenog meda gnijezdu ako je njega malo onda ga pčele ekonomično troše odgajajući pčele sa smanjenom radnom sposobnošću.
PRIHRANJIVANJE PČELA
Pčele se obično prihranjuju šećernim sirupom, koji zamjenjuje med, ili medom u sledeća tri slučaja:
1. za popunu zaliha meda za ishranu u pčelinjem gnijezdu pri nedostatku meda u košnicama, u proljeće do pojave cvijetova koji izlučuju znatne količine nektara;
2. za stimulativno odgajanje legla u vrijeme kada nema procvijetalog medonosnog bilja;
3. radi popune zaliha hrane neophodne pčelama za zimu ili za zamjenu nekvalitetnog meda (medljikovca) u cilju poboljšanja zimovanja pčela;
Pčele mogu dugo živjeti hraneći se šećernim sirupom. Međutim one ne mogu odgajati leglo, lučiti vosak, intenzivno sakupljati nektar i obavljati mnoge druge poslove jer je šećer- čisto ugljikohidratna hrana i ne sadrži druge tvari od životne važnosti za pčele. Pčele se obično prihranjuju šećernim sirupom pri nedostatku meda u košnicama u proljeće. Pčelari u mnogim zemljama u jesen oduzimaju iz košnice znatan dio meda a u zamjenu pčelama daju šećerni sirup, kojim su se one umjesto meda primorane hraniti u proljeće.Razlikujemo dva vida prihranjivana u ovom periodu:
Popunjavanje zaliha hrane
Podražajno prihranjivanje šećerom
Podražajno prihranjivanje manjim porcijama meda ili šećernog sirupa ne povećava količinu uzgojenog legla, mada ono aktivira pčele , povečava se izlet pčela a u nizu slučajeva i unos cvjetnog praha.
OBOGAČIVANJE ŠEĆERNOG SIRUPA BJELANČEVINAMA I DRUGIM TVARIMA
Već odavno su poduzimani pokušaji dodavanja šećernom sirupu raznih produkata koji sadrže bjelančevine i druge hanljive tvari radi njegovog poboljšanja.
Dodavanje kravljeg mlijeka, Pri zamjeni 10 -20 % vode mlijekom količina legla porasla je za 25%
Dodavanje sviježeg kvasca, Obični pekarski i pivski kvasac sadrže lako absorbljive bjelančevine vitamine i druge tvari. Oni odavno privlače pažnju pčelara i sada ih koriste kao dodatke za prihranjivanje pčela. Hrana s kvascem priprema se na sledeći način. Prvo se skuha šećerni sirup 1l vode -1kg šećera. Odmjeri se 250 gr svježeg pekarskog kvasca koji se brižljivo otopi s 0,5 -1l šećernog sirupa. Formiranu smjesu treba razrijediti sirupom do 5l i prokuhati.Dobije se šećerno- kvasna hrana koja u litri sirupa sadrži 50 gr sviježeg kvasca, tj. sirup sa 5% usitnjenog i kuhanjem ubijenog pekarskog kvasca.
Zakiseljena hrana,Dodavanje hrani kiseline u proljeće nakon izlaska pčela iz zime blagotvorno uteče na njih , pčele življe izlijeću, energičnije rade i odgajaju više legla.Za rano proljetno prihranjivanje priprema se šećerni sirup od 1l vode i 1kg šećera. U ovaj sirup dodaje se oko 3gr. ( na svaki kg šećera) sirčetne kiseline oksalne ili limunske kiseline. Kiseline prethodno treba razblažiti u manjoj količini vode i uliti u ohlađeni sirup pred njegovo davanje pčelama.
Mikro elementi , Povoljno djelovanje na pčele pokazuju mikroelementi osobito kobalt. Dodavanje kobalta šećernom sirupu povečava količinu legla kod zajednica u jesen za 12,5%a u proljeće za 28% što povečava produktivnost . Najbolja je doza 8 mg čistog kobalta. Kobalt se prodaje u vidu dva spoja hlornog kobalta i sumpornokiselog kobalta.
ŠEĆERNO- MEDNO TIJESTO ( POGAČE)
Na velikim pčelinjacima za prihranjivanje pčela u proljeće koriste šećerno- medno tijesto (pogače).Prihranjivanje tijestom ima niz prednosti nad prihranjivanjem šećermim sirupom. Otpada težak posao oko hranjenja, pregleda hranilica, njihovo raznošenje, postavljanje u košnice, radi čega treba skidati krov košnice,poklopnu dasku i izolaciski materijal. Poslije prihranjivanja svi poslovi moraju se obaviti obrnutim redom. Za korištenje pogača nisu potrebni nikakvi pripremni radovi, ona se stavlja na okvire pčelinjeg gnijezda. Uspoređivani su učinkovitost prihranjivanja pčela u proljeće šećernim sirupom i šećerno- mednim tijestom. Pokazalo se da su zajednice koje su dobijale šćerno- medno tijesto dale bolje rezultate, nego one koje su dobijale šećerni sirup. Ovo se objašnjave time, što šećerni sirup uvijek pojačava izlet pčela, i ako u prirodi nema rascvijetanog bilja i ako ono ne luči nektar, onda pojačani izlet pčela izaziva samo nepovratni utrošak šećera ( na letenje) i drugih hranljivih tvari.Šećerno – medno tijesto ne izaziva pojačani let pčela i u vezi s ovim ni gubitka hrane.