ŠAFRAN
ŠAFRAN, KROKUS, KAĆUN, PROLJETNI ŠAFRAN, PITOMI ŠAFRAN
Latinski naziv: CROCUS SATIVUS L. Engleski naziv: Crocus, saffron.
Šafran (krokus, kaćun, proljetni šafran, pitomi šafran) je otporna lukovičasta trajnica iz obitelji perunika (Iridaceae). Šafran je poznat kao najskuplji začin na svijetu. Kratka sezona cvata – tek tri sedmice u godini, kao i mukotrpno branje i dugotrajan proces proizvodnje čine ga skupljim od svih drugih začina.
Iz svake lukovice šafrana u jednoj sezoni izraste dva do devet cvjetova ljubičaste do plave boje od kojih
svaki ima narančasto-crveni tučak sa tri prašnika duljine od oko 3cm. Naziv "šafran" mu potječe iz perzijske riječi koja u prijevodu znači "budi žuti". Porijeklom je najvjerojatnije iz Grčke i sa Krete, pa mu latinski naziv "crocus" potječe po Grčkoj postojbini – otoku Krokos, gdje se i danas, uz Kozanis uzgaja.Prvobitna mu je postojbina – Grčka smještena u istočnom dijelu Mediterana, koji je u grčko-perzijskim ratovima bio stalno poprište ratnih sukoba, s jedne strane grčkih gradova-državica (Sparta, Atena, Solun...), a sa druge strane tvorca Perzijskog carstva Kira Velikog, kasnije Darija I. Velikog, (koji je sagradio novu prijestolnicu Perzije čuveni Perzepolis), pa je šafran vjerojatno prenesen na perzijski dvor, koji je u to doba bio raskošno sastajalište raznih kultura i gdje su kulinarske delicije bile prepoznate uporabom ovoga dragocjenog začina, koji svoju slavu pronosi iz tih pradavnih vremena do dana današnjeg. Danas mu sepodručje interesa čovjeka ograničava skoro isključivo na uporabu u kulinarstvu. Pronosi vrijednost kao najskuplji začin na svijetu, sa cijenom od oko 5 do 15 Eura po gramu! Godišnja proizvodnja u svijetu mu je oko 200 tona, najviše se uzgaja u Iranu (oko 180 tona), a ostali roizvođači nalaze se u "Mediteranskom prstenu", te su redom, Francuska, Španjolska, Maroko, Grčka (Krokos, Kozanis), Turska (Safranbol), Italija te dublje u Europskom kopnu - Austrja, gdje se uzgaja Panonski šafran. Kuriozitet je podatak da se za proizvodnju jednog kilograma ovoga začina, mora ubrati oko 80.000 do 150.000 cvjetova (*neki izvori govore i o 400.000!!), na površini od oko 1000 kvadratnih metara! Dnevno se može ručnim radom ubrati izmedu 60 do 80 grama.
Šafran se uobičajeno koristi kod ribljih jela i jela s rižom u nekim nacionalnim kuhinjama. Francuzi ga neizostavno koriste pri spravljanju riblje čorbe (bouillabaisse), Španjolci njime obogaćuju paellu i arroz con pollo, piletinu s rižom. U Italiji je uobičajeno šafranom začinjati rižoto Milanese. Osim tih tradicionalnih jela šafran se izvrsno slaže s povrtnim i mesnim juhama, krompirima, pilećim mesom ili jelima s paprikom.
Šafran cvate samo jednom u godini, u ožujku (3 mjesec), i to samo dva do tri tjedna, pa ako je nestabilno vrijeme, iskorištenje je ništavno i rod te godine propada.Koristi se samo tučak osušenog cvijeta (ženski spolni organ), koji je formiran u tri segmenta, koji su žuti i blago krajevima savijeni prema stapki. Muški dio cvijeta (prašnici), za kulinarstvo su neiskoristivi kao začin, a jedino pri uporabi otpuštaju žutu boju, dok je sam okus neprepoznatljiv. Danas je poznato više od 100 sorti šafrana, a prenesen je posredstvom čovjeka po cijelom svijetu. Većina ih cvate u veljači (2 mjesec) i ožujku (3 mjesec) cvjetovima u žutoj, bijeloj, ljubičastoj boji i raznim kombinacijama ovih boja koje čine varijetete koji se svake godine obnavljaju u još raznolikijim bojama,
i to najviše posredstvaom – medonosne pčele, koja neumorno oprašuje ovu proljetnu cvjetnicu.Šafran kojega poznajemo iz prirode je crocus vernus, samonikla trajnica koje je obično svjetlije (bljeđe) ljubičaste boje i koja za pčelarstvo ima veću vrijednost od pitomog šafrana crocus sativus, koji je pitoma vrsta šafrana i kojega ljudi uzgajaju u gredicama oko svojih kuća i domova, te vrtlara koji se brinu za hortikulturu gradskih parkova u pojedinim gradovima. Šafran je visok do 10 cm, u nadzemnom dijelu biljke a ima lukovicu (podzemni dio biljke), koja se, ako ostane u tlu iza cvatnje dijeli na 6 jednakih dijelova, tako da u prirodi, ako se ne devastira područje gdje raste, može za dugo, dugo godina osigurati prelijepe pejsaže ljubičastog saga koji razgaljuje dušu svakom ljubitelju prirode i najavljuje dolazak proljeća. Pojavljuje se odmah nakon snijega, čim vrijeme malo zatopli, pa iz zemlje niknu trubasti cvjetovi sa tučkom (njuškom) i prašnicima žute do crvenkaste boje.
Šafran ima cvijet koji je zvonolikog oblika, sa šest latica, žutim tučkom i tri žuta prašnika. Listovi kod šafrana su dugački, uski,nenazubljeni, tamonozeleni sa prepoznatljivom bijelom razdjelanicom - linijom uzduž lista, ist se pojavljuje nakon cvatnje. Voli sunčan ili polusjenovit položaj, te bogato i vlažno tlo. Razmnožava se diobom lukovice u jesen. Proljetni šafran – crocus vernus, na proljeće oboji sjenovite proplanke u našim šumama bliedom ljubičastom bojom, najavljujući – proljeće. Doba zime, nepovratno je prošlo! Šafran je mednonosna i peludnosna biljka, koja pčelama daje u ovo osjetljivo godišnje doba "ni zime-ni proljeća" daje veće količine peluda, pa se u košnicama može par dana sa lijepim vremenom može naći dosta velik unos ovoga pčelinjeg "kruha". Nektara daje manje, gotovo neznatno, ali ima dostatno za prvi proljetni razvoj i kretanje legla u pčelinjem društvu...
U prirodi pčele posjećuju ovakve "kolonije" šafrana koji ih mami mirisom prijeko potrebnog nektara i – peludi... Šafran ne uspijeva u sjeni, voli svijetle prozračne šume i proplanke, ujutro se cvijet otvara a navečer zatvara. Vrlo je osjetljiv i ako je dan oblačan bez sunca, cvjetovi se neće otvoriti. Naprotiv kada se sunce počne pojavljivati, tj. na najmanji tračak sunca – šafran počinje otvarati cvjetove, pokazujući svoje unutarnje dijelove prelijepog cvijeta u kombinaciji žuto-ljubičastih nijansi boja, koje samo priroda može "osmisliti"......
Latinski naziv: CROCUS SATIVUS L. Engleski naziv: Crocus, saffron.
Šafran (krokus, kaćun, proljetni šafran, pitomi šafran) je otporna lukovičasta trajnica iz obitelji perunika (Iridaceae). Šafran je poznat kao najskuplji začin na svijetu. Kratka sezona cvata – tek tri sedmice u godini, kao i mukotrpno branje i dugotrajan proces proizvodnje čine ga skupljim od svih drugih začina.
Iz svake lukovice šafrana u jednoj sezoni izraste dva do devet cvjetova ljubičaste do plave boje od kojih
svaki ima narančasto-crveni tučak sa tri prašnika duljine od oko 3cm. Naziv "šafran" mu potječe iz perzijske riječi koja u prijevodu znači "budi žuti". Porijeklom je najvjerojatnije iz Grčke i sa Krete, pa mu latinski naziv "crocus" potječe po Grčkoj postojbini – otoku Krokos, gdje se i danas, uz Kozanis uzgaja.Prvobitna mu je postojbina – Grčka smještena u istočnom dijelu Mediterana, koji je u grčko-perzijskim ratovima bio stalno poprište ratnih sukoba, s jedne strane grčkih gradova-državica (Sparta, Atena, Solun...), a sa druge strane tvorca Perzijskog carstva Kira Velikog, kasnije Darija I. Velikog, (koji je sagradio novu prijestolnicu Perzije čuveni Perzepolis), pa je šafran vjerojatno prenesen na perzijski dvor, koji je u to doba bio raskošno sastajalište raznih kultura i gdje su kulinarske delicije bile prepoznate uporabom ovoga dragocjenog začina, koji svoju slavu pronosi iz tih pradavnih vremena do dana današnjeg. Danas mu sepodručje interesa čovjeka ograničava skoro isključivo na uporabu u kulinarstvu. Pronosi vrijednost kao najskuplji začin na svijetu, sa cijenom od oko 5 do 15 Eura po gramu! Godišnja proizvodnja u svijetu mu je oko 200 tona, najviše se uzgaja u Iranu (oko 180 tona), a ostali roizvođači nalaze se u "Mediteranskom prstenu", te su redom, Francuska, Španjolska, Maroko, Grčka (Krokos, Kozanis), Turska (Safranbol), Italija te dublje u Europskom kopnu - Austrja, gdje se uzgaja Panonski šafran. Kuriozitet je podatak da se za proizvodnju jednog kilograma ovoga začina, mora ubrati oko 80.000 do 150.000 cvjetova (*neki izvori govore i o 400.000!!), na površini od oko 1000 kvadratnih metara! Dnevno se može ručnim radom ubrati izmedu 60 do 80 grama.
Šafran se uobičajeno koristi kod ribljih jela i jela s rižom u nekim nacionalnim kuhinjama. Francuzi ga neizostavno koriste pri spravljanju riblje čorbe (bouillabaisse), Španjolci njime obogaćuju paellu i arroz con pollo, piletinu s rižom. U Italiji je uobičajeno šafranom začinjati rižoto Milanese. Osim tih tradicionalnih jela šafran se izvrsno slaže s povrtnim i mesnim juhama, krompirima, pilećim mesom ili jelima s paprikom.
Šafran cvate samo jednom u godini, u ožujku (3 mjesec), i to samo dva do tri tjedna, pa ako je nestabilno vrijeme, iskorištenje je ništavno i rod te godine propada.Koristi se samo tučak osušenog cvijeta (ženski spolni organ), koji je formiran u tri segmenta, koji su žuti i blago krajevima savijeni prema stapki. Muški dio cvijeta (prašnici), za kulinarstvo su neiskoristivi kao začin, a jedino pri uporabi otpuštaju žutu boju, dok je sam okus neprepoznatljiv. Danas je poznato više od 100 sorti šafrana, a prenesen je posredstvom čovjeka po cijelom svijetu. Većina ih cvate u veljači (2 mjesec) i ožujku (3 mjesec) cvjetovima u žutoj, bijeloj, ljubičastoj boji i raznim kombinacijama ovih boja koje čine varijetete koji se svake godine obnavljaju u još raznolikijim bojama,
i to najviše posredstvaom – medonosne pčele, koja neumorno oprašuje ovu proljetnu cvjetnicu.Šafran kojega poznajemo iz prirode je crocus vernus, samonikla trajnica koje je obično svjetlije (bljeđe) ljubičaste boje i koja za pčelarstvo ima veću vrijednost od pitomog šafrana crocus sativus, koji je pitoma vrsta šafrana i kojega ljudi uzgajaju u gredicama oko svojih kuća i domova, te vrtlara koji se brinu za hortikulturu gradskih parkova u pojedinim gradovima. Šafran je visok do 10 cm, u nadzemnom dijelu biljke a ima lukovicu (podzemni dio biljke), koja se, ako ostane u tlu iza cvatnje dijeli na 6 jednakih dijelova, tako da u prirodi, ako se ne devastira područje gdje raste, može za dugo, dugo godina osigurati prelijepe pejsaže ljubičastog saga koji razgaljuje dušu svakom ljubitelju prirode i najavljuje dolazak proljeća. Pojavljuje se odmah nakon snijega, čim vrijeme malo zatopli, pa iz zemlje niknu trubasti cvjetovi sa tučkom (njuškom) i prašnicima žute do crvenkaste boje.
Šafran ima cvijet koji je zvonolikog oblika, sa šest latica, žutim tučkom i tri žuta prašnika. Listovi kod šafrana su dugački, uski,nenazubljeni, tamonozeleni sa prepoznatljivom bijelom razdjelanicom - linijom uzduž lista, ist se pojavljuje nakon cvatnje. Voli sunčan ili polusjenovit položaj, te bogato i vlažno tlo. Razmnožava se diobom lukovice u jesen. Proljetni šafran – crocus vernus, na proljeće oboji sjenovite proplanke u našim šumama bliedom ljubičastom bojom, najavljujući – proljeće. Doba zime, nepovratno je prošlo! Šafran je mednonosna i peludnosna biljka, koja pčelama daje u ovo osjetljivo godišnje doba "ni zime-ni proljeća" daje veće količine peluda, pa se u košnicama može par dana sa lijepim vremenom može naći dosta velik unos ovoga pčelinjeg "kruha". Nektara daje manje, gotovo neznatno, ali ima dostatno za prvi proljetni razvoj i kretanje legla u pčelinjem društvu...
U prirodi pčele posjećuju ovakve "kolonije" šafrana koji ih mami mirisom prijeko potrebnog nektara i – peludi... Šafran ne uspijeva u sjeni, voli svijetle prozračne šume i proplanke, ujutro se cvijet otvara a navečer zatvara. Vrlo je osjetljiv i ako je dan oblačan bez sunca, cvjetovi se neće otvoriti. Naprotiv kada se sunce počne pojavljivati, tj. na najmanji tračak sunca – šafran počinje otvarati cvjetove, pokazujući svoje unutarnje dijelove prelijepog cvijeta u kombinaciji žuto-ljubičastih nijansi boja, koje samo priroda može "osmisliti"......